Za razliku od svojih "pesama" koje se mogu doživjeti na sasvim subjektivan način, ONA se, kao realna osoba, bitno razlikuje od one kakva se eksplicira u stvarnosti. Ta stvarnost koja je opisana ovim postom je naš život. Njene pjesme su samo paravan za neke crne stvari kojima se bavi... ovo je priča o njoj. Gola, čista, bez začina. Baš onakva kakva jeste. Svetlana Ceca Ražnatović, rođ. Veličković....
U njezinome glasu čuje se srbijanska kafana, iz koje je potekla kao svojevrsno čudo od djeteta, u sedamnaestoj godini postala lokalna zvijezda, kasnije pjevačica po jugoslavenskim klubovima u Švicarskoj i navodna ljubavnica nekog bosanskog probisvijeta, da bi se na kraju, sredinom devedesetih, pretvorila u naše zajedničko čudo, princezu kriminalne tranzicije i nevjestu genocida.
Njezin je čovjek harao po Vukovaru i istočnoj Slavoniji, organizirao logor za obuku ubojica u Erdutu, i usput se slikao, na dar pripadnicima nježnijega spola, s mladunčetom tigra. Nakon što je počelo u Bosni, on je bio prvi kada se čistila Bijeljina i Semberija, ali pravi smisao strahota koje je počinila njegova jedinica nije bio u osvajanju teritorija, niti u masovnim likvidacijama.
Arkanu je bila namijenjena uloga prethodnika apokalipse, onoga koji će ljudima utjerati strah u kosti i navesti ih da sami od sebe napuštaju svoje domove. I to ne samo tamo gdje njegova noga kroči, nego u svakom kutku Bosne do kojega dopre vijest o njemu i njegovim ljudima.
Početkom maja 1992. tako se Sarajevom širila glasina da je Arkan stigao na Grbavicu. Nije važno ako je bila lažna, jer je odigrala svoju ulogu. Arkan je bio neobičan ratnik, prisutan i tamo gdje ga nije bilo. A ona ga je, u skladu s epskim narodnim vjerovanjima, vjerno čekala.
U Beogradu on je bio pop zvijezda među ubojicama i kriminalcima. U Zagrebu su se ispotiha prepričavale terevenke koje je organizirao u jednom kafiću u Tkalčićevoj ulici, kada bi dolazio u posjete prijateljima. Takvi ljudi imaju puno prijatelja, pa ih to na kraju košta glave. Njezina slava je u poharanim i poklanim zemljama narastala na njegovome ugledu.
Teško je, naime, vjerovati da su 1995., i nekoliko narednih godina, sarajevski taksisti i zagrebački šverceri, utjerivači dugova i patrioti s kriminalnim dosjeima, u svojim autima slušali pjesme Cece Ražnatović samo zato što im se sviđala pjevačica. Ne, nipošto! Bilo je tu itekakvoga strahopoštovanja prema njezinom čovjeku. Bivši samoupravljači i Titovi omladinci, radnička klasa i uzdanice partijskih ćelija u mjesnim zajednicama boljih gradskih četvrti, u ratnoj su tranziciji postali iskreni štovatelji karijernih kriminalaca. Kao što su se bespogovorno klanjali najneznatijem članu Centralnoga komiteta, tako su sad poštovali i najsitnijega bandita. A Željko Ražnatović Arkan bio je Ivo Lola Ribar među jugoslavenskim kriminalcima. Čak je relativizirana i njegova uloga u genocidu - govorilo se da on ubija usput, zbog novaca i dragocjenosti, a ne kao svi ti mladići i karadžići, zbog Slobe Miloševića i Velike Srbije.
Cecin muzički put metafora je te i takve tranzicije. Krenula je od Južnog vetra i turbo folka, zvuka niže socijalne klase, loše ugođenog sintisajzera i dugmetare, da bi došla do globalnoga balkanskog popa, muzike koja djeluje skupo poput svježe opljačkane Zlatarne Celje, i zahtjeva dress code koji je sasvim netipičan za novokomponovanu narodnu muziku. Dizajnerska odjeća, cipele Manolo Blahnik, njemačke limuzine koje su zamijenile modu američkih i japanskih terenaca, mirisi, boje i običaji bogatoga i, naravno, multikulturalnog zapadnog svijeta. Ceca Veličković je, i to bez ikakve ironije, naša postjugoslavenska Amerika, bogato predgrađe Los Angelesa, kult koji ujedinjuje niske i visoke estetske registre, kriminalce, ubojice iz ratnih vremena, umjetnike i pokojeg intelektualca koji će s ushitom na Cecinom primjeru isfurati tezu o moralnoj indiferentnosti kao imperativu postmoderne.
Uostalom, ta je srpska udovica i moguća feministička ikona. Vlasnica nogometnoga kluba koji se zove Obilić! Pa zar i to nije zgodna metafora: najmuškijim imenom i simbolom u srpskoj historiji upravlja samosvjesno žensko!
Okolina moja zna, okolina će ti reći, da za tobom provereno, vene neću seći. U tim je stihovima Marine Tucaković najtočnije određen fenomen postarkanovske i postnarodnjačke Cece. Na njezinim albumima danas surađuju najbolji beogradski studijski muzičari, producenti i programeri, dok u glazbenoj postprodukciji sudjeluju i neki od likova koji su početkom osamdesetih stvarali alternativnu slovensku muzičku scenu, uključujući i ponekog laibachovca.
Činjenica je, međutim, da svega toga ne bi bilo da nije bilo Vukovara i Bijeljine, da neki miran svijet, s heklanim prekrivačem na televizoru i gipsanom bistom druga Tita u kuhinjskome kredencu, nije istjeran iz svojih kuća, da bi u kućnim papučama bio ustrijeljen u obližnjem kukuruzištu. Ceca Ražnatović za to, vjerojatno, nije odgovorna, jer snahe u našoj junačkoj povijesti i ne mogu nizašto biti odgovorne osim za nevjeru, ali smisao ostaje isti. Ne samo da je zločin pogodovao njezinoj karijeri, nego je i njezina integralna estetska sastavnica.
Ali davno smo se već prestali pitati zašto sarajevski taksisti slušaju Cecu i zašto je Ceca dio hrvatskoga domoljubnog repertoara, nego, melankolični od viška povijesti, stavljamo njezin novi album u kućni uređaj i hvalimo slučaj što nas je poštedio od vukovarske i bijeljinske sudbine. Estetiku novoga vremena ne stvaraju žrtve nego ju stvaraju ubojice. To je naprosto tako. Kao što su, vrlo vjerojatno, srebrenički ubojice, odmarajući se poslije izvršenog zločina, uz rakiju i mezu s kasetofona slušali pjevače muslimanskih imena i prezimena. I u genocidu neraskidivo je bratstvo&jedinstvo naših naroda i narodnosti.
Post je objavljen 15.06.2006. u 20:35 sati.