Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/alkoholnioblak

Marketing

priča o smijehu ili kako izazvati lom

Znaš ono kako se kaže da, ako se puno smiješ nešto loše će ti se dogoditi do kraja dana...
To nije čista glupost! Bilo je to prošle godine...
Jagoda i ja smo šetale po mostu. Taj most je dosta dugačak, a ispod je rijeka. Izlizan je i imaš osjećaj da ćeš svaki čas propast u... ovaj put vodu. Primjetile smo cucka, njemačkog ovčara, ispred sebe. Ja se nisam usudila ići blizu jer me je jedan takav, davno, ugrizao za prst. Ovaj je izgledao snažno i njegovano.
Jagodi se svidio jer ona jako voli životinje. Počela je nesvjesno hodati za njim, što je meni bilo poprilično smješno. Polako je hodala za njim i svaki put kad bih on stao da obileži teritorij ona bi strpljivo stajala iza njega i čekala da on nastavi hodati. Ja sam se odotraga trgala od smijeha. Jagoda je s vremenom prestala obračat pozornost na mene i totalno se koncentrirala na cucka. Ja se nikako nisam mogla prestati smijati. Nisam mogla vjerovati da je moguće da netko može biti tako zaokupljen s nećim. Jagoda ga je tak dugo pratila dok moj smjeh nije počeo odzvanjati na sve strane. Pratila bi ga i dalje, ali pas je osjetio da se nešto događa. Okrenuo se i kad je skužio da Jagoda nije ni metar od njega, zbriso. Ona je se okrenula prema meni sva ljuta jer...kao...ja sam kriva jer je cucak otišo. Ja sam se uozbiljila jer se nisam htjela svađati s njom.Od straha sam se udaljila jer nisam znala što bih. Bila sam sva nesigurna jer je ona stvarno ljuto izgledala... rijetko kad se tako naljuti. Pomislila sam da bih bilo najbolje da malo sjednem i razmislim o ispriki. I napravila sam to... sjela i razmislila... ali na pogrešno mjesto. Na sve to, ona je se počela cerekat. Tek sam tada postala zbunjena... do kraja. Nisam mogla dokućiti ćemu se smije. Pokušavala sam ostati ozbiljna... sve me je to nerviralo. Ona je se previjala od smijeha i zbog toga joj je zapela noga između dvije daske u mostu. Tad sam se ja ponovno počela smijati. Nije mogla osloboditi nogu pa je nazvala Australopitekusa da dodje. On je već bio došao jer smo se bili dogovorili da ćemo se naći na tom mostu. Pojavio se i Casper jer su njih dvojica ko Lolek i Bolek, gdje jedan tu i drugi. Kad su vidjeli šta se događa malo su se podrugljivo smješkali, a onda su joj ipak odlučili pomoći. Uspjeli su joj nekako osloboditi nogu, ali su joj slomili petu na cipelama (kojih stvarno nije bilo šteta). Jagoda se ustala, došla do mene i vrisnula:
-Šta je tebi tako smiješno cijelo vrijeme??!
-A šta je tebi smješno??! -branila sam se.
-Šta te briga! -nije znala šta da mi kaže...ili nije htjela.
-To bi ja tebi trebala reći! -pomislila sam da sam ju nadjačala.
Okrenula sam joj leđa i pošla kući, na što su se njih svo troje počeli cerekati. Osijećala sam se ko budala... i jednostavno sam se morala vratiti da vidim ćemu se smiju jer sam znala da to ima veze samnom. Objasnili su mi da sam sjela na "obilježeno" mjesto. Nije mi bilo druge nego da se i ja počnem smijati svom nepopravljivom pehizmu.
I dok smo se smijali nismo osjetili pucketanje mosta sve dok nismo zapazili da gubimo tlo pod nogama. Od straha smo se počeli i smijati i vrištati u isti vrijeme. Nisam uspjela reči ni kkkeks, i već smo bili u vodi koja je bila jaaako hhhladna. Zbog toga smo se smijali, vrištali i cvokotali zubima u isto vrijeme. Nekako smo se dočepali obale i tamo se nastavili smijati. Ljudi koji su se našli u blizini su mislili da smo roj odbjeglih luđaka... ali mi smo bili sretni jer... uspješno smo izvršili nemoguću misiju.

zaključak: mislim da je tvrdnja "manje je više" dokazana. nije potrebno pretjerivati pa tako u skladu sa pričom u zaključku nema objašnjenja :)


pozdrav svima.

Post je objavljen 13.06.2006. u 20:06 sati.