Osjetljiva sam na svoju anonimnost u blogosferi, a za tu osjetljivost imam i opravdanje - moj je blog dnevnički, intiman je i samo je djelomično otvoren javnosti. Iako ga objavljujem na internetu, dok god uz postove nema mog imena dnevnik ostaje privatan, on je zatvoren u sebe, apstraktan je i može djelovati kao fikcija. Takav sistem mi daje slobodu da pišem i objavljujem o sebi, da pišem intimne priče za javnost.
Napravila sam pogrešku kad sam otvorila svoj blog, otkrila sam njegovo ime nekim svojim prijateljima i kolegama koji se bave pisanjem pa me zanimalo njihovo mišljenje i sugestije. Tada nisam predvidjela da će prostor mog bloga postati zaista moj intiman prostor u kojem ću htjeti pisati o stvarima koje zapravo ne želim dijeliti s drugima. Apstraktnim drugima da, onima s kojima dijelim idejni svijet, ali ne i sa konkretnim drugima, ljudima iz mog realnog života. Kako je rasla moja potreba za intimom u blogosferi tako je rastao i krug «konkretnih» ljudi koji su me čitali, onih koji su saznali za blog od drugih a ne od mene, ljudi kojima zasigurno ne bi govorila toliko o sebi da sam imala izbora. Stoga ni moj blog ne izgleda onako kako bi izgledao da sam od početka sačuvala svoju potpunu anonimnost. To je zapravo bila fatalna pogreška.
Zašto o tome sada pišem i razmišljam? Zato što sam u situaciji da otkrijem svoj identitet za potrebe objavljivanja knjige blog priča. Mogu ili objaviti svoje ime pa ovaj blog zamrznuti, otvoriti možda drugi, ili se ne obazirati što će moje ime biti objavljeno, jer ionako žongliram sa svojom slobodom pisanja, ne kalkuliram previše ali ipak kalkuliram, dakle, ionako nemam potpunu slobodu pa ga onda fućkaš. Pitanje je koliko moj blog više ima smisla kad o važnim stvarima koje mi se zbivaju ne mogu pisati, uostalom i minimalna kalkulacija je kalkulacija pa gdje je onda iskrenost koju dnevnik zahtijeva. Ups, moram na posao, morat ću o tome kasnije...
Post je objavljen 13.06.2006. u 07:35 sati.