Marketing
zbogom, andele moj
Mislim da vam dugujem jedno podugo objasnjenje. Vama koji ste svo ovo vrijeme bili uz mene, ulijevali mi vjeru svojim komentarima, nadali se zajedno sa mnom, tjesili me. Ovim putem vam se zahvaljujem. Nisam dosta dugo pisala. Jednostavno nisam niti imala vremena(skola!), a i morala sam toliko toga poslozit u glavi i negdje duboko u sebi naci snage da se nastavim boriti...
Cijelu godnu sam samo cekala ljeto kako bi se svi nasli tamo, na mom najdrazem mjestu na svijetu, kako bi ga ponovo vidjela i cula objasnjenje, nije bilo bitno kakvo, samo da je istina, da imam tu prokletu zadnju recenicu u nasoj prici, da mogu okrenuti stranicu i krenuti dalje, a onda sam saznala da nece doci.. I svijet mi se srusio u djelicu sekunde. Sjedila sam satima u tisini bez da se pomaknem, a suze su samo polako klizile niz moje lice i ostavljale tragove. Imala sam osjecaj da to vise nisam ja, imala sam osjecaj kao da me nema. Prijatelji su me uvjeravali da nije kraj svijeta, da moram nastaviti dalje sa zivotom, ali ja nisam vidjela nacin. Pitala sam se koujim da zivotom nastavim, kada je on zapravo postao moj zivot. Stavila sam ga u srediste i sve se vrtilo oko njega, sve je drugo bilo manje bitno.
Razmisljala sam da i odlucila ga nazvati, pa makar tako dobiti objasnjenje, ali ga nikako nisam uspjevala dobiti. Mozda je to bio znak. Iza svega toga su ostale stranice ispisane boli po kojekakvim biljeznicama i papirima. Toliko me boljelo da sam imala osjecaj da cu poluditi. Jedno je sigurno, jedan dio mene je nepovratno umro...
A onda me spasio razgovor s jednim prijateljem kojeg nisam dugo vidjela, i shvatila sam neke stvari, jednostavno se nesto pomaknulo u meni i shvatila sam neke stvari. Mogu odustat, ali to nece nikud odvesti. U redu, on se okrenuo i otisao, ali vjerojatno je to bilo najbolje sto je znao. Svaka odluka koju donesemo, u tom trenu nam se cini najbolja, inace ju ne bi donijeli. Pokazao mi je kako izgleda raj, ali i raj ima svoju cijenu i ja ju sada placam. Da mogu ispocetka, ponovila bih sve, cak i svu bol, jer znam da je vrijedilo.
Moram ga pustiti. Oslobadam ga okova moje ljubavi, i oprastam mu sve, svaku suzu, svaku sekundu boli. Bila sam mu spremna dati svu ljubav koju posjedujem, ali ocito mu to nije bilo dovoljno, ocito je trebao vise od onoga sto sam mu ja mogla dati. Sve sto mu sada mogu pozeljeti je da nade nekog tko ce mu moci dati ljubav koju trazi, koja ce ga ispunjavati, a ja se moram nastaviti boriti... Nemam drugog izbora. Ne mogu reci da je lako. Boli, uzasno boli, ali moram dalje. Moram negdje u sebi naci snage.
Zao mi je sto je ovako zavrsilo, ali ne mogu to promijeniti. Mozda ce sljedeci put biti bolje, mozda ce prica imati sretan kraj. A on.. On ce zauvijek biti dio mene i nitko to ne moze promijeniti...
U svemu sa moram naci nesto lijepo..
Post je objavljen 08.06.2006. u 15:23 sati.