Pregled posta

Su Djin

Shvatili smo, dakle, da se i Einstein može interpretirati na različite načine i da je zato znanje kao takvo - sažeto u kratke sublimne rečenice - zapravo mrtvo. Mišljenje je, međutim, kako vidimo po primjeru gospođe s nadam se trajno i neispravljivo onduliranom kosom - živo!

Da se maknemo od mrske mi gospođe u vedrije teme i svjetlija mišljenja... - ne na budućnost, ne na prošlost, nego na sadašnjost. Sada i ovdje su 23 sata i 14 minuta. Još uvijek je dan i još uvijek se nalazim na istome otoke (hm, hm... Mogućnosti otoka Huellbecquea...???), ali! - ima tople vode i ostala sam sa samo jednom, jedinom cimericom - svojom Korejankom. Seoulčankom... No, no, ispravljajte me, lingvisti....

U ovim mojim zapisima ima prilično cinizma, tuge, nostalgije, ushićenja, nadam se i koje zrnce humora - no nečega kronično fali. Fale ljudi. Živi, zbiljski, novi ljudi.

Su Đin je moja ruska korejanska cimerica s kojom ću dijeliti sobu još samo tjedan dana. Ima 23 godine. Da ima crnu kosu i crne ukošene oči - ne moram, mislim, posebno ni naglašavati. Nikada ne suši kosu fenom i ne koristi spužvu pri tuširanju jer joj se sve spužve čine pregrubima. Nisam mogla zapamtiti njezino ime pa sam je nekoliko tjedana zvala - jednostavno - Sofija. Našli smo da je to ruska inačica njezina korejskoga imena. Tata Su Đin je diplomat, mama kućanica; Su Đin je živjela zapravo vrlo malo u Koreji: većinu je vremena provela u SAD-u, Vijetnamu i Burmi, koja - citiram njezine riječi - ima najljepše na svijetu zvijezde. Su Đin ima starijeg brata i trenutno u Seoulu živi sama. Nema puno prijatelja, možda jednog ili dva. Su Đin se uvijek smiješi, uvijek je smirena i vrlo je draga. Nije teško s njome dijeliti jednu malu sobu. Su Đin bezumno voli, međutim, groblja i horore, i čini se da se baš ničega ne plaši. Doručkuje, ruča i večera rižu. Kuhala mi je jednom korejansku ampre juhu - i čak je, izuzevši obavezne korejanske začine - nalikovala onoj na koju sam ja navikla. Su Đin ne koristi internet, nema mobitel i rijetko se čuje s mamom. Sjećanja jedne gejše na ruskome je čitala otprilike tri mjeseca, guta ruske novine - ne zato što je zanima njihov sadržaj - nego zbog riječi, zbog ruskoga jezika. Su Đin zdjelice prima objema rukama i - iako ima žlicu i vilicu - koristi većinom samo štapiće. Kada sam tek došla, nacrtala mi je malu kartu - kako bi mi pokazala gdje se nalazi dućan. Tada sam vidjela da ima jako sitni, pravilni rukopis - reklo bi se da on pripada skromnim i smirenim ljudima. No, iako ne zna zašto voli argentinski tango, voli ga toliko da je dva puta išla na istu argentinsku predstavu. Su Đin spava na krevetu preko puta moga. Osobito na početku nismo puno pričale - jer smo obje bile utopljene u svoje vlastite misli i jer ona nije mogla gotovo ni riječi izreći na ruskom - ali smo živjele u nekoj čudnoj i ljekovitoj simbiozi: kada bih ja gasila svoju noćnu lampu i odlazila spavati, gasila bi svoju i ona, kada bi se ona ujutro probudila, probudila bih se i ja. Neko ju je vrijeme bilo strah izlaziti - jer je 'kosooka' - pa je sjedila po cijele dane u sobi i čitala. Bila jako mirna. Neko smo se vrijeme obje bojale izlaziti - jer je sve oko nas puno narkomana i skitnica - pa smo svaku večer gledale DVD-e na mome računalu. Nekako smo čak i u tome uhvatile svoj pravilni ritam: jednu večer - ruski film, drugu večer - strani film, jednu večer - ruski film, jednu večer - strani film. Ukupno smo zajedno pogledale .... puno filmova. Su Đin mi je prva otkrila da se u Rusiji može kupiti čokoladni kremasti sir, a ja sam njoj prva pokazala kako se (uspješno) peku palačinke. Su Đin je - čak i kada spava - vrlo mirna. Za razliku od mene - koja nekad spava u položaju kojeg se ni dobar joga majstor ne bi posramio - ona zaspe na leđima, s rukama na prsima... i u istom se položaju budi. Lica Azijata - tako i ono Su Đin - dok spavaju izgledaju poput mumija. Mislim da sam je osvojila nečim sasvim banalnim: bojanjem kose. Ona je stajala kraj mene - punih pola sata - i gledala kako se to radi. U Koreji toga nema. Sviđa joj se ali gotovo svaki komad moje robe, a nakit koji nosim, smatra, citiram njezine riječi: "ne može nositi svatko". Nekoliko je puta ostala s nama plesati cijelu noć i tek bi pred jutro rekla da je umorna. Čak i kada je bilo jako hladno u Petrogradu, njoj je bilo toplo. Dekom se nijednom nije pokrila jer spava na pokrivaču koji je donijela iz Koreje i koji grije. Kada sam ja bila bolesna, taj je pokrivač - bez mnogo rasprave - stavila na moj krevet. Kako završiti ovo bilježenje Su Đin? Nikako, doći će u Hrvatsku, obećala mi je. I ja sam njoj morala obećati da ću je posjetiti u Koreji.

Nekako dosadan i tugaljiv zapis - nije, kvragu, trebao takav ispasti!

Pozdravi i puse,
pipi_piaf


Post je objavljen 07.06.2006. u 23:33 sati.