When it rains, it pours. Takvu nekakvu poslovicu imaju Englezi. Ili možda Amerikanci, nisam siguran. I ne mislim s njom samo na ovo prekrasno vrijeme koje smo imali u zadnjih tjedan dana (početak je šestog mjeseca geeeeeeeeez!), nego količinu posla koja me ulovila u tom istom vremenskom periodu. Mjesecima ništa, a onda odjednom – paf!
Uz sto glupih obaveza oko novog posla, ulovio me i prijevod jednog filozofskog teksta kojeg sam dobio preko Prevoditeljskog centra. A teksta je bilo dosta i trebao je biti u šest dana gotov. Nimalo olakšavajuća okolnost je to da filozofi uglavnom ne znaju razumljivo pisati (na bilo kojem jeziku). Argh!
Slijedilo je nekoliko dana kućne izolacije, cjelodnevnog kuckanja po tastaturi i poveće doze nesanice. Nervoza maksimalna. Prošli četvrtak sam ljudima grizao glave.
Ali završio sam sve na vrijeme. Čak sam nekako uspio otići i na Buzzcockse, gdje sam se uglavnom njihao lijevo-desno, jer sam jedva stajao na nogama. Možda mi zato koncert i nije bio tako loš. Moj vlastiti uspjeh – ostao sam budan na koncertu Buzzcocksa!
No najgora stvar prošlog tjedna nije bila ta pretrpanost poslom, nego što kad sam pod stresom ja krenem razmišljati o….errrr….ljubavi.
A to ne vodi nikud dobrome…
Rad oslobađa. Kažu da se njime i mozak uspješno čisti od nepotrebnih misli. Očito ću još morati raditi na tome.
Post je objavljen 05.06.2006. u 23:06 sati.