Marketing
dio 8....
Iz njegovih ga razmišljanja trza zvuk skupe kvake koju je dizajnirao neki poznati lik, te na vratima ugleda Dinu koji je oči imao pune suza. Daniel ulazi teškog srca u kupaonicu jer mu ne može pomoći, iako bi to sada najradije napravio. Najradije bi ga zagrlio i rekao nešto nalik «Niti jedna osoba nije vrijedna naših suza, a onaj koji ih je vrijedan neće nas rasplakati. Tata nije svega toga vrijedan.», ali problem je u tome što je i sam svim tim zahvaćen, i što ni on ne može u potpunosti povjerovati tome.
Zatvara masivna vrata za sobom i odmah kreće prema umivaoniku , kako bi zapljusnio hladnu vodu u svoje nježno lice i došao k sebi. Pogleda se u ogledalo i zastane na trenutak promatrajući svoj odraz u zrcalu.
«Kakva sam ja kukavica.», pomisli. «Kako se samo mogu gledati u to usrano staklo?! Osobe koje su mi nekad bile važne ostavio sam na cjedilu, i mirno sam gledao kako su padali u ponor, gdje sada leže na dnu polako okončavajući svoje jadno postojanje.»
Bijesan na sebe, on izađe iz kupatila i dostigne brata koji je polagano i nekakvim mrtvačkim pokretima hodao dugačkim , mramorom obloženim hodnikom. Dotakne Dinino rame i osjeti trzaj cijelog njegovog tijela.
Gledaju se. Niti jednom od njih nije jasno čemu ovo vodi.
«Još nismo gotovi, možemo izaći iz ove proklete rupe gdje smo zaglavili. Još nismo pokopani.», tek polusvjesno govori Daniel, očaran trenutkom, koji bi mogao značiti novi početak za njih. Taj bi trenutak mogao značiti da se sve mijenja i da mogu početi iz početka. Očekujući da će nakon godinu dana prvi puta čuti glas svojega brata. Svaki od njih je pokušavao sam svoj život dovesti u red. Sada kada je Daniel shvatio da to ne mogu, očekuje da to shvati i Dino.
U tom emocionalnom trenutku Dino pokušava nešto reći , ali glas mu je tako promukao. Pročisti grlo, i slabašnim glasom kaže:
«Ti nisi gotov, ali je jesam. Moj život više nema smisla…»i u tom mu trenu glas pukne i on počne plakati. Danielu, isto tako suze počnu curiti, ali kroz sve to on pokušava promijeniti situaciju. Smogao je hrabrosti da se obrati starijem bratu, te prvi put u zadnjih šest godina bude iskren. Iskrenost zvuči kao neka prosta riječ iz usta čovjeka koji je godinama glumio u predstavi koja se zove «Danielov život». Bio je cijelo to vrijeme glavni i jedini glumac, režiser, scenarist, a kostimograf mu je bila majka. Gluma je ipak umjetnost za sebe, mislio je on uvijek, a umjetnost mu je u krvi s majčine strane, koliko god ona to pokušavala poreći od one subote.
I Marina i Dino imali su svoje predstave čije su uloge bile jednako tako raspoređene, samo su se odvijale paralelno na istom mjestu, no ipak ne obazirući se jedna na dugu.
Ne može se reći da u tim predstavama nije bilo gledatelja, ta poznaju oni podosta ljudi, ali njih troje nisu primali kolege u svoje predstave. Nije bilo mjesta za više uloga.
Sada u pokušaju da ujedini te dvije predstave, osjeća da zakazuje, a to mu je jako bolno.
Post je objavljen 03.06.2006. u 00:06 sati.