Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/millabb

Marketing

SINAI...

Avioni ovde lete prilichno nisko. Pustinja, lepo vreme, bistro nebo...sve vreme leta gledash kroz prozor.
Bilo bi lepo da josh shta ima da se vidi osim nepregledne pustinje. Iz ptichije perspektive chak se ni
dine ne mogu poznati. A onda natrchi neka oaza (mada su oaze ovde jako retke vishe su vezane za Saharu),
beduinsko naselje, ili pak neki vechi grad. Prvo shto gledam ima li igde puta to tog mesta. Neverovatno
kako usamljeno deluje. I zashto bash tu?
Ogroman deo Saudije nije pustinja. I tu je trik. Odjednom iz dobro znanog okruzenja letish iznad nepoznate
planete. Marsa recimo. Vulkanske planine kojim nema kraja. Crne kao noch, sjajne kao zlato. Vegetaciji ni
traga. Odjednom vidish jezro. Neka visoravan pod vodom. Ili peskom ? Ipak peskom. Vech prepoznajem tokove reka
od peska, slivove...jezera. Neverovatno. U tom crnilu vijugaju reke od peska.
Teshko je to opisati.

Nisam ni sanjao da chu sve to doziveti 1:1 na sinaiu. Kad god sam preletao saudiju te planine su ostajale
velika enigma.

Crveno more se ne da opisati, zaista. Poslednju deceniju upali su u mashinu turizma. Sve vode italijani. Za 4 dana
dobijesh obuku, opremu i dozvolu za ronjenje. Korali su predivni. Eksurzije brodovima sa staklenim dnom. Organizovane
ronilachke ekspedicija na mesta sa najlepshim koralima. Ribe mirne, neke velike mozesh chak da ih mazish kao kuche.
Podvodni aparati i kamere dostupni na sve strane. Nedostaje veshtina i vreme.

Sa obala se samo naziru vrhovi planina u daljini. Izmedju pustinja.

Valjalo je voziti chitavih 300 km u jednom pravcu do manastira Sv. Katarine. Nepoznatim putevima u sjajnom novom
luksuznom citroenu. Dobar auto, dobar put...i planine su sve blize. Iste one dzift crne planine zbog kojih sam
slinio gurajuchi nos u prozor aviona ne bi li bolje video.
Stao sam da opipam stenu. Vreo crni kamen sa milionima mikro prslina. Utisak: dan posle atomske eksplozije.
Na ulasku u kanjon pade mi na pamet: Sezame otvori se. I onda te planine progutaju.

Dakle voznja od Sharm El Sheikha do Mojsijeve planine (Arapi je zovu Jabel Musa, i za njih je svetilishte isto).
Jabel Musa je literalni prevod bash imana planine (Jabel=Planina). U podnozju planine nalazi se manastir Sv. Katarine.
Pravoslavni manastir. To u stvari i nije nezavisna planina vech vrh u vencu ili planinskom masivu.
No, to sve ionako mozesh prochitati u nekom od mini itinerera. Da se vratimo samom putu.

Naizgled monotoni prizori, tamno braon kamenjar sa obe strane i vijugavi put izmedju. Niodakle znaka zivota i
civilizacije. Put potpuno pust. Asfalt gori zajedno sa stenama. Prvo iznenadjenje su bili ogromni repetitori za
mobilnu telefoniju napajani josh vechim solarnim chelijama. Shtrche falusno, sa solarnim panelima kao mudima.
Ima ih otprilike na svakih 20 km. I nemaju ti repetitori nikakve veze, al eto tamo i tada beshe bash iznenadjenje.

Kamile si bile prvi znak da tu ipak ima nekih deshavanja. Kamile kameleoni. Potpuno utopljene u stene. Gotovo
neprimetne. Same, napushtene. Stoje. Niti imaju shta da jedu ni shta da piju. Enigma ziva.
A onda iza jedne krivine pojavi se potok. Zuti potok od josh zucheg peska. Limun zuta boja. POtok otiche iz jezerceta
na maloj zaravni. Bilo je teshko odoleti. Parkirao sam i otishao da opopam pesak. Vreo. Sitan poput praha. Otkud tu,
zashto samo u izolovanim zonama...nisam uspeo da saznam. A pitao sam, dzaba niko ne zna.

Boje planina se smenjuju. Jarko crvene, zelene, braon...ima chak i tirkiznih. I dalje utisak da sam na Marsu.
Posle prvih stotinak kilometara vidim, ni manje ni vishe nego shkolu. Pokraj puta, neugledna gradjevina...i pishe
SHKOLA. Deluje napushteno ili pre zapushteno. A nigde ni zive dushe. Posle sam saznao da shkola radi. Kad radi, i kad
ima ko da dolazu i nju. Verovatno negde iza (ako postoji iza) ovih planina postoje beduinska sela.

Planinski mir remete cheste pandurske i vojne patrole. Zapravo fixni check pointi. Uglavnom su jako ljubazni i gledaju me
s nevericom - u fazonu otkud ja ovde. A garant sam i ja njih gledao. Shta to ima s one strane tamo kad se tako chuva.
Ima naredni check point...Posle sam saznao da je s one strane Izrael i da oni nisu tu zbog toga shto je s one strane vech
zbog toga shto je s ove strane. Jedini kopneni put izmedju Izraela i Kaira. Jevreji dolaze na Sinai i egipchani to
tolerishu. To mi je pomoglo da pojasnim postojanje par sinagoga i Kairu (aktivnih). U jednoj sam chak i bio, i krishom snimao.

Iza jedne oshtre krivine chekalo me je veliko iznenadjenje. Chak su i gume shkripale od naglog kochenja. Bukvalno
na sred puta igrala su se deca. Chopor dece. I chopor u pravom smislu. Malo je falilo da ih pogazim. A to je zapravo
njihov trik da zaustave prolazinke. Musava balavurdija u sred ove vukojebine. Smejali su se. Mali Beduini.
Parikarao sam i izashao iz kola. Uzareni asfalt mi je topio noge kroz parike. A oni su ishli bosi. Po istom tom
asfaltu. Najstarija od njih (ne vishe od 10-11 godina) mi je prishla i pozvala da dodjem iza jedne stene. Na chistom
i gramatichki prilichno ispravnom engleskom. Kaze nauchila je od prolaznika dok je josh bila "mala". Iza stene je
chekala improvizovana prodavnica "suvenira". Raznobojni kamenchichi prilichno lepo aranzirani. Neki su chak u obliku
niski (ogrlice ili narukvice), neki u obliku dve polutke raspokle od toplote tako da se savrsheno vidi tekstura...
Ok, ionako sam planirao da u povratku zastanem i ponesem deliche tih planina sa sobom. Odabrao sam par komada i izvadio
novac da platim. Uz osmeh je zavrtela glavom...ovde se ne placha novcem vech - vodom. Da, bash sam glup. Ionako ne mogu
dochi do prodavnica koje su stotinama kilometara daleko. Problem je shto sam imao samo dve flashe sa vodom. Zaledjene.
Za svaki sluchaj. I dve konzerve bezalkoholnog piva.
Ostali chalnovi chopora su strpljivo chekali pored kola. Dao sam jednu flashu sa vodom i neshto slatkisha shto se zateklo
u kolima. Dok sam se spremao da krenem dalje, neki od njih su bojazljivo prstichima dodirivali moju belu kozu na rukama.
Toliko su bili malecki da im verovato nishta nije bilo jasno. Posle samo desetak metara voznje, osetivshi svezinu u kolima,
zastao sam i dao im i drugu flashu sa vodom. Oooo radosti nije bilo kraja. Chudno mi je bilo shto nisu odmah pili vodu.

Objasnili su mi da cisterne dolaze jednom nedeljno. Da imaju kamile i ovce kojima isto treba voda. Od njih zive.
Od mleka. Chime li ih hrane?
Selo se nalazi na par kilometara iza planine. Shkola, koju sam vech video, je pokraj puta, jer nastavnici dolaze
autobusom dva puta nedeljno. I to je mnogo, jer malo kome roditelji dozvoljavaju da ide u shkolu.

Mogo sam ih videti skoro sa kilometra daljine kako josh uvek stoje nepomichni na sred asfalta i mashu. Sve dok me
horizont nije progutao. Kroz glavu mi je prostrujala misao kako sam nekada mahao retkim avionima. Nadajuchi se...

Vozio sam polako. Sve je vech lichilo na rulet. Shta li me cheka iza sledeche krivine. Koja boja che biti dominantna.
Pogledom sam lovio kamile utkane u stene. I... neverovatno, prava pravcata fatamorgana. Bash kao iz knjiga.
Po definiciji. Palme kao sa slike. Samo se vide vrhovi kroshnji izmedju stena. Prilazio sam chekajuchi trenutak kada
che da nestane. No, bivala je sve jasnija. Vech sam gazio po travi. U vazduhu se mogla osetiti svezina.
Nishta od fatamorgane. Bila je to prava oazica. A i ko je josh video da se fatamorgana moze snimiti kamerom. Uzbudjenje
je bilo preveliko da bi se paznja obrachala na takve "detalje". Dakle, prava pravcata oazica. Chetiri palme, puno
zbunja, trava i insekti. Vodu nisam video. Ne vishe od 20m duga, pretvarala se ponovo u stene.
Vrachajuchi se do auta, svakih par koraka sam se okretao da vidim da li je josh uvek tamo, i sve vreme sam imao utisak
da me neko posmatra.
Oaza u kamenjaru. Svashta.
Ko na vasharu.

Pojavili su se i prvi saobrachajni znaci. Manastir Sv. Katarine 80 km. Dalekovodi, culverti, poneki objekat u daljini...
Prvi znaci prisustva civilizacije. I izlaska iz bajke.
Sezame zatvori se.

U podnozju Mojsijeve planine tursitichko selo. Lepo napravljeno, prizemne kuchice od kamena. I veliki hotel sa strane.
Benziska pumpa.
Na par kilometara u daljini vide se zidine manastira. Nad njih se nadvila mochna planina kao zashtitnik.
Kolima pristup zabranjen. Mora se peshke. A sunce visoko u zenitu. Nudi se alternativni prevoz - kamile.
Neka hvala, ovaj put ne (iskustvo prethodnih mini-karavana mi govori).

Turista nema mnogo na vidiku. Dvadesetak svega. (josh toliko ih je bilo u manastiru). Na kilometar od zidina nalazi
se okromna kapija iza koje prestaje svaka komercializacija. Nema narushavanja mirnog zivota 23 monaha. Iz raznih
pravoslavnih zemalja. Ali pretezno grka. Bilo je nekada davno i dva srbina. Ostale su samo njihove kosti kao svedoci.
Tu u manastiru.
Puno ljudi je okolo. Monaha nigde. Vide se njihovi konaci u stenama iznad same crkve. Nema tragova rushenja. Uspeshno
je odolevao svim vandalima. U sred manastira je podignuta i dzamija pored crkve. Drevni politichki potez. Ali samo kao
simbol.
Sve deluje jako skromno. Kako i dolikuje manastiru. Sveshtenik stoji na ulazu u crkvu. Stishava buchne turiste. Nekima
pokushava da obajsni da se u kratkim pantalonama i golih ramena ne moze u crkvu. Primetio je kako sam se preksrtio i
poklonio na ulasku. Pogledom me pratio sve do oltara. On jedini nije ogradjen kanapima. Sve ostalo jesete. Svi bi sve
da dodirnu.

Nechu pisati shta sve ima i nema u manastiru. Znao sam to i pre dolaska.

Tachno u podne svi turisti napushtaju manastir. Zatavraju se velika drvena vrata. Moze se videti i poneki monah
kako uzurbano ide preko dvorsihta. Pripremaju se za sluzbu.
Isti onaj monah shto je stajao na vratima crkve bio je i na kapiji. Zahvaljivao se turistima na poseti i chekao da
svi izadju pa da zakljucha kapiju. Prishao mi je i pitao odakle dolazim. Ako zelim, mogu ostati na sluzbi koja samo
shto nije pochela.

Krv mi je navrla u obraze.

Liturgija je bila na starogrchkom i arapskom. Krstio sam se kad i oni, i toliko puta koliko i oni.
Osechao sam blagu neprijatnost. Jedini nisam imao mantiju. Jedva sam odrzavao ravnotezu. Koliko zbog umora,
toliko zbog blage opijenosti.
Provesti ostatak zivota ovde. Ne, nemam ja muda za to. Ali je bila constantna misao koja me nije napushtala.

Osechao sam jake udare ponosa.

Stajali smo na sred crkve, skoro u pravilnom krugu i neobavezno chaskali (koliko je to moje znanje arapskog dopushtalo).
Oni su bili radoznali, ja josh vishe. Da, svi su govorili arapski iako ih je bilo sa raznih strana: grka, rusa, jermena,
bugara, rumuna, sirijaca...
Jedan od njih se izdvojio i otishao nekuda kroz uska vrata iza oltara. Pojavio se ponovo posle par minuta.
Nosio je moshti Sv. Katarine. Gotovo da sam se uplashio. Celivanje je doshlo spontano. Osechao sam pogled svakoga
ponaosob.

Na rastanku, jedan od njih je u ispruzenoj ruci za pozdrav, drzao veliki srebrni prsten. Poklon.
Poljubio sam mu ruku.

Uskim kanjonom je odjekivao zvuk katanca na kapiji. Nisam se vishe okretao.

Duze od pola sata sedeo sam u autu skupljajuchi snagu da krenem nazad.
Razgledao sam prsten. Stavljao, skidao. Gledao u pravcu zidina. Oko mene su se i dalje chuli zvuci molitve.
Gotovo da sam neke rechi nesvesno ponavljao. Svaki put kad bi trepnuo pojavio bi se prizor staklenog sanduka
sa moshtima Sv. Katarine. Dominirala je ruka.
Savrsheno odnegovana koza.

Vozio sam brzo, jurechi kraj dana. Hteo sam da izbegnem okrilje nochi i zagrljaj planina. Plashio sam se da
ne zaspem balgo opijen mirisom tamnjana.

U retrovizoru sam gledao kartonske kutije naslagane u zadnjem delu auta. Kartoni sa vodom i slatkishima. Uglavnom
bez chokolade. Ne bi izdrzala na ovim temperaturama.
Znao sam da che me chopor chekati i u povratku. Pa to je jedini put. Nisu bili na istom mestu. Igrali su se
na onom horizontu gde sam ih izgubio sa vidika.
Pokushavao sam da ih organizujem, da svako dobije isto. Nije vredelo. Razulareni, vodjeni nagonom za opstanak, grabili
su vishe no shto mogu poneti. Uspevao sam da one malecke i slabashne poguram nekako napred.
Dechkich, ni dve godine star, stajao je po strani i plakao. Uplashen stampedom. Pruzio sam mu kesu sa bonbonama.
Munjevito je sklonio ruke iza ledja, odbijajuchi moj poklon i pojachao dreku. Uzeo sam ga u naruchje i poljubio.
Koncentrovana so u suzama gotovo da mi je sprzila usne. Bile su vrele. Suze. Malecki je goreo, da li od sunca ili...

Ili od boginja. Chicken pox. Gotovo da sam prolivao iste te suze, tri nedelje kasnije dok su mi plikovi izlazili
po licu. Narednih mesec dana borba sa zivotom. Zapravo sa smrchu. U pravom smislu. 11% obolelih umira ako su stariji
od 30 godina. Aspirin moze imati kobne posledice. Najstrozije zabranjen. A gutao sam ga u enromnim kolichinama
prvih dana visoke temperature. Kobne su i po bebu poslednjeg meseca trudnoche. A par dana pre pojave prvih plikova
(najzarazniji period po okolinu) izljubio sam se sa dragom prijateljicom koja treba da se porodi za nedelju dana.
Mojoj agoniji nije bilo kraja.
Ipak su se sve posledice svele na par kratera na obrazima i vishemesechni osechaj svraba po celom telu.

Odnekud iza stena se pojavila zena. Poptuno pokrivena. Ni ochi joj se nisu videle. Spustio sam maleckog i on joj
je potrchao u narchje. Majka, ochigledno. Po chemu li je samo prepoznao kad se nishta ne vidi. Prishla mi je i
ispruzila ruku, sa otovorenom shakom na gore. Primetio sam ostatke kaniranja na ispucaloj kozi.
Trazila je novac. Uzela je svezanj novchanica, u kojem ni ona ni ja nismo znali koliko ima, okrenula se
i zurno nestala iza stena. Skoro da sam krenuo za njom da vidim odakle to izlaze i gde nestaju.

Ostatak chopora se u medjuvremenu razishao. Nije bilo nikakvih tragova stampeda. Chak su i kartone odneli.

Dok sam chistio ostatke peska sa patika, sedechi u autu sa nogama napolju, primetio sam par bosih nogu. Podigao
sam pogled. Najstarije devojchica mi je chutechi pruzala belu ogrlicu od kamilje kosti. Vratila se. Sama.
Uhvatila me je za prste i poljubila ruku.

Skoro zaplakah.

Ajma se zvala.
Dugo je trchala za kolima mashuchi obema rukama.

Ma Mojsijevu planinu sam se popeo samo stotinak metara. U podnozju. Simbolichno. I poneo jedan kamenchich sa
sobom. Osvajanje vrha je poseban zadatak. Dolazi se uveche i kreche u sred nochi. Da se izbegnu vruchine.
Kazu (a i osetio sam) da je mnogo teze sichi.
Ostaje za neka bolja vremena.

Osetio sam blago olakshanje kad sam u daljini ugledao svetla, na obali.

Tu noch sam proveo u bazenu, plutajuchi i gledajuchi u nebo...




Post je objavljen 02.06.2006. u 16:00 sati.