Vračajući se ulicom između trošnih kuća i savitljivih vrba što cvile od hladnoće i vjetra, slušala sam svoje korake uz pratnju stopa. Vjerujem da su to bile stope straha. Okretala sam se, širom otvarala oči i pratila pokrete gipkih sjena u kutovima svjetla. U prsima mi se stvarala gruda koja je prijetila erupcijom. Neprimjetno sam ukočila lice, stisnula zube i šake, a ukočenih nogu ubrzavala korake. Glavu sam uvukla među visoko smještena ramena i žurila da stignem do kućnih vrata što prije. Tješila sam se misleći kako ću za dvadesetak metara biti točno na pola puta od stanice do kuće, ali upravo me je taj dio puta užasavao jer su ondje postojala samo tri ulična svjetla. Kuće su se pri kraju ulice preširoko smjestile i propuštale zvukove vjetra koji je zviždao kao da mi prijeti. Koliko su noge ubrzavale, toliko se cilj činio daljim. Osjećala sam na svojim leđima njihove prljave dodire i pohlepno povlačenje odjeće. Bližeći se kući, korake sam ubrzavala sve dok nisu prešli u trk, a oni su ubrzavali zajedno sa mnom. Moji demoni. Svojim gladnim trbusima, prokletim očima i lopovskim prstima su se prilijepili uz mene i napajali se brzim otkucajima mojega srca i plitkim udisajima hladnoga zraka. Na prilazu kući sam iz sve snage potrčala, zaustavivši dah i gotovo provalila u kuću otključavajući ju. Ostali su vani. Oni koji su me u kući čekali, još su spavali. Imala sam vremena opustiti se i smiriti prije njihova buđenja. Znala sam da je samo pitanje trenutka, kad će se pojaviti.