Marketing
Ž iz AOŽ- ili ti- kad žene polude
Da, tako je, kad žene polude. Štoviše imala sam dojam da se sva željezničarska ženskadija odlučila ovaj puta bez pratnje jačeg spola uputiti u avanturu zvanu Kamenjak.
Šest nas velikih- Jasna, Jelena, Darija, Lovorka, Ana Bokulić (aka Bakman) & ja krenusmo ranom zorom (čitaj pol 10). Treft punkt je bio Konzum u španskom. eeee da sam samo slutila kakav će nam to završetak dana pružiti, dva put bi bar razmislila o tome gdje ostavljam svoj auto.
O tome kasnije.
Daklem krenusmo mi. Laganini, kavica uz put, pa došli tamo, pa mi smo gladne, a već je podne. Ma nema veze, laganini ekipo, laganini- pa se nahranile.
Da zaboravih spomenut smo se mi- slavna trojka (Jasna, lovorče & ja) vrlo uspješto kojih 17 puta izgubile na istoj cesti. Uporno smo prolazile kraj znaka Platak:) No i taj problem se nekako unatoč nedostatku signala na mobitelu, riješio.
Gdje ono stadoh, e da stigli smo nakon svih mogućih i nemogućih delaya i čilanja podno stijene. darija i jelena su već hrabro stajale podno jednog od "dugih" smjerova (pod navodicima jel se radi o smjerovima od 2 cuga, dužine od 25-40m), spremne za akciju.
Putem smo sreli ekipu u radnjama nedoličnim za javna mjesta.
U isti pothvat uputismo se i Lovoče i ja, a ana i Jasna su ostale za početak malo frikati.
I tako Lovorče i ja krenusmo prema nekoj Žljebini, i naravno, nismo mogle nać ulaz. Pa pitamo neku tetu, pa ona veli samo gore, samo gore. I hodamo mi gore, i gore. Kad tamo nam vele- ma ne, to vam je tamo dolje otkud ste došli. Pa opet mi dolje, i konačno neka 2 stričeka nam pokazali di je taj ulaz.
Eee kako sam ja bila samo hrabra dok nisam pokušala zakoračit na stijenu.
Al nema veze, unatoč panici idem, uz povremenu navigaciju od tih ljudi, odi simo odi tamo- sve dok nisam izašla im iz viokruga. I gledam ja gledam, ne vidim spitove- tu je početak lovrkinog i mojeg komuniciranja sa svima u radijusu parsto metara.
"EEEE, dečko! DEČKO! da ti iz susjednog smjera- kud ja sad idem??", "! aa samo ravno, puno hvala!".
Pa na štandu sretnem opet nekog stričeka, pa sa njim počavrljam o ostaktku smjera.
Pa stigne lovorče i krenem ja dalje. I opet ne znam i opet " EEE DEČKO....", "Hvala".I tako mi to lijepo popele. I onda, onda smo malo jedna drugoj skoro počupale kosu i oči, al nakon kaj smo se konačno spustile pogled je značio više od riječi.
Idemo još jedan, kad nam već ide.
Lovorka je pokazala da ne voli ukapčat baš sve spitove, ko to vidio. Pa sam ja svako malo vikala "ej, koka, fulala si spit..". A da ne prekinemo komunikaciju u krugu 200m ubrzo se orio Lovorkin glas sa vrha smjera upučen ekipi koja je dolje roštiljala- "EEE LJUDIIIII- jel tu moj štand??", "Hvala".
Pa se slična priča ponovila kod postavljanja abseila.
Za to vrijeme darija i Jelena su se uputile u smjer koji smo prije Lovorka i ja penjale.I zvoni meni mobitel (očito curke nemaju glasnice ko ja i Lovorče)- Darija:" E slav, ja sam tu kod nekog spita na nekoj ploči, pa di je kraj tog smjera?? ne vidim niš dalje?? kud da idem?? di je kraj??" Ja sam točno znala di je jel su i mene iste muke na tom dijelu mučile al sam se okuražila napravila jedan gib i sa smješkom ugledala štand, te sam na isto uputila i dariju.
Lovorče i ja popele, a Jasna i Anuška za nama. I one abseilale za nama, i mi malo frikale neke smjeriće. A curki nema i nema. I taman ja neš topropiram i zvoni mob- darija :" Pa kud sad, mi nemremo nać stazu, kamo??" Ja pokušavam viseći na štriku objasnit, al kako se kasnije pokazalo- neuspješno:)
Cure su imale pravu avanturu, kakvu, one će same bolje prepričat. Inače Jelena je opet uspjela ispenjat 60m u cugu od 25 (al ovaj put ne lijevo desno, već gore dolje).
Ipak nakon dugo vremena i njih dvije su se spustile u jednom komadu, i šta je najbitnije, sa svom opremom.
Ali ni tu ne završava naša avantura, dan ludih žena (vjerujte mi, ko god nas je vidio i čuo stekao je takav dojam).
Stigosmo mi u ZG- a zvoni mob- Jelena:" E slaaav, auto ti je zblokiran, lance su stavili, nemreš van".
Mislim- ha????
I dođemo mi tamo, a ono lančine svuda, nemreš dič da auto prođe van sa parkinga (to je bila jedna od ideja). NIš, ja vidim kao mogu popest se na rinzol, pa između zida, stupa, betonske kante za smeće i ograde nekako izmanevrirat.
Al koji je to pothvat bio:) Ma kakvo penjanje, ljudi moji, ovo je adrenalin:)
Poslužio je i karimat (da da, moja genijalna ideja) koji smo zamotali oko ograde.
I kad se male ruke slože, sve se može, sve se može. Moj lijepi plavi autić, je baš kao i mi iz smjerova, izašao sretan i u jednom komadu. Kako, samo čekam da vidim filmić od Jasne- to ću unucima pokazivat, a s obzirom da konzum ima sigurnosne kamere na parkingu, ne bi me čudilo da osvanemo na iskonu il nekom slično portalu uz naslom "6 ludih žena i jedan mali plavi auto"..A evo stigao je i kraj ovog mrcinskog izvještaja, uskoro ću valjda dobit neke fotke i stavit ih na blog, a ziher bu iJelenica .
Lepi pozdrav,
Slavica
Post je objavljen 28.05.2006. u 23:12 sati.