Marketing
13. Nastavak....
Doživjela sam brojna iznenađenja.
Kao prvo, naš dvorac je nešto najljepše što sam vidjela. To se riječima nemože opisati. Premda izgleda kao da lebdi (zapravo lebdi) ali se do njega dolazi jednom stazicom ukrašenom ružama, grimiznim, baš kako volim.
Unutrašnljost se ne razlikuje puno od naše kuće u LA-u. Sve je bogato ukrašeno, i divno ali problem je u tome što NEMA NIKAKVE TEHNOLOGIJE. Skoro sam puknula, ali sva sreća da me Andromea dovela do knjižnice pa mi se oduševljenej popelo na nivo. Najbolje je bilo kad je rekla da je ta ogromna knjižnica samo moja!!!! IT'S ONLY MINE... Tra-la-la...
Imam vlastitu ogromnu kupaonicu, ogromnu sobu skaminom i krevetom s baldahinom koji je lijepši od onog u LA-u (naravno kad su ga, kako kaže Andromeda, napravili vilenjaci iz vilinskog sela samo za mene).
Nakon što smo svi povratili oči na mjesto (koje su ispale od divota naše rezidencije) i smjestili se, Verena nas je odvela da ujakove kuće.
Putem nam se pridružila čuvena Athena Danes, koju sam napokon upoznala (nakon što ju je Aleera nahvalila). Cura je prilično simpa (dobro cura, vilenjakuša, ista stvar).
* * *
Kod ujaka nas je dočekala Ayllwyn. Blistala je kao nikada do sada. Vidjelo se da je sretna.
Ujak je prilično nespretan. Simpa je ali stvarno djeluje nespretno. Neznam kako bih ga opisala. Još mi je sve novo i ja sam jednostavno bez riječi. Ali ima super kuću.
Rekao nam je da će nas kroz nekoliko dana odvesti u posjet kralju.
Čovjeće tek sam došla, pustite me da mi se sve malo slegne. Imat ću cijeli život za istraživanje Megalesije.
Kad samo se vratili kući ja sam osjetila sjetu za LA-om. Falio mi je Eric i Marion. Sve mi fali.
Pjevanje u bendu, one probe i nastupi, tulumi poslije nastupa i Amaya i njezine mnogobrojne ljubavi, zelena Celleste i moj Draco.
Posvađala sam se s mojima upravo zbog toga. Stalno sam im nabijala na nos da sam morala Draca ostaviti i da im to neću nikada oprostiti.
Naravno, već uhodano, otrčala sam iz kuće s Ivy i Lumicom i trčala poljima satima.
Napokon sam došla do neke građevine koja je nalikovala na hram. Bilo je sve tiho i mirno i činilo se da je pusto. Počela sam laganim korakom hodati prema naprijed kroz čudnu plavkastu izmaglicu.
Iza sebe sam čula šum ali nisam imala hrabrosti okrenuti se.
Tada sam čula glas: „Ne boj se, Auroro. Kreni hrabrno naprijed, ali nije još vrijeme kad ćeš saznati“
Okrenula sam se ali nije nikoga iza mene bilo.
Post je objavljen 26.05.2006. u 22:56 sati.