Uvijek sam slovila kao ozbiljnija od svojih vršnjaka.
Jer me je jedan trenutak u djetinstvu odredio. Od tog trenutka nisam imala izbora, potreba za mojom ozbiljnošću bila je prevelika da bih se oglušila.
Ozbiljna? Hm, sada nisam sigurna da je to prava riječ.
Ne znam, zapravo, kako bih nazvala nekoga tko preko noći postaje naizgled samostalan, zreo, snažan.
Kako bi nazvala nekoga, tko naizgled rješava životne situacije potezom čarobnog štapića?
Moja je obitelj bila ponosna. Bila sam tako snažan oslonac.
Sretna kada bih nekoga usrećila.
I kada je bilo najteže pjevušila, zabavljala, bodrila.
Bila sam budala, a ne odrasla.
Ne zato jer sam pomogla. Ne, i danas sam sretna kada nekoga usrećim.
Ali, to nema veze sa ozbiljnošću.
U to sam vrijeme imala snažan dojam da bez moje pomoći pojedinci uopće ne mogu opstati.
Opet, bila sam budala.
U to sam vrijeme o problemima razmišljala kao o ogromnom teretu što ga moram držati u rukama.
Ni po cijenu života ga ne smijem nekome na trenutak dati na čuvanje. A užasno me svrbi nos. A, ne, niti slučajno ne smijem zamoliti nekoga da me počeše.
Rješit ću ja to. Tada ću odahnuti, počešati prokleti nos i zagrijati dlanove za novu rundu.
Sada znam. Bila sam djete. I igrala se super heroja.
Jedna me prijateljica naučila da problemi, dileme, ma, svaka nesigurnost u životu može nestati analizom.
Rekla je da se u razgovoru s prijateljem stvari mogu rasčlaniti do sasvim beznačajne pojedinosti.
Prijatelji su tako čaroba bića.
Još su čarobniji kada odrasteš. Oni zaslužuju čitavu pričicu, samo svoju, pa zato tu o njima stajem.
Ja točno znam kada sam odrasla.
Nisam u onom trenutku od kojeg mi se nametnuo svijet odraslih.
Nisam, to sam se bila igrala odraslih i snažnih.
Nisam čak ni onda kada sam počela živjeti sa svojim dečkom i poslije posla jurila u malu kuhinju u našem malom stanu kuhati njegov omiljeni ručak.
Ništa, pa čak ni činjenica da ću se udati i biti gospođa (nekako mislim da bi se udavati i ženiti trebali odrasli ljudi) nije me tako snažno povuklo u konačno odrastanje kao jedan dan kada sam u jednoj maloj knjižici svoje ime potpisala na mjesto predviđeno za potpis krštene kume. Odmah iznad mog potpisa stoji potpis moga muža (tada je bio dečko) i zapravo je on kum sinčiću svoga prijatelja.
Ali i ja sam tamo potpisala i stajala rame uz rame (zapravo moje rame uz njihov struk jer su svi puno višlji od mene) s roditeljima i kumom. I onda su mi rekli da sam i ja kuma.
I meni su povjerili svoje djete.
Možda tada nisu znali što to znači, ali nije me briga, sada im je gotovo.
Gotovo je i meni. Završila sam s jednim dijelom. Kako je čudan život.
Ništa, nikakav problem ni dilema, ni nećaci koje sam čuvala, ma ništa na ovom svjetu nije me uspjelo u potpunosti otrijezniti od djetinstva.
To je učinio osjećaj odgovornosti i želje da moj mali kumić, zamisli, moj kumić, bude sretan i zaštićen, da bude djete onoliko dugo koliko sam ja bila.
Ja ću sada biti zapravo odrasla.
Post je objavljen 26.05.2006. u 10:49 sati.