Pregled posta

Postoji li - AMA BAS UVIJEK - neka slamka za koju bi se pipi_piaf držala?

Moja slava u blogosferi započinje, točno by the book neispisane knjige životnih apsurdnosti, nečim vrlo prozaičnim: vremenom.

(hm, hm, kako je otkrivem penicilin, kako izmjenična struja, hm, hm...)

Tko o cemu, ona o vremenu (citam vam misli)...

I pritom ne mislim na ono filozofsko (gdje je prošlost, gdje je budućnost, a, ah, oh, gdje je sadašnjost u cijeloj priči), i ne na ono metafizičko, nego prosto seljački - o oblacima, kiši, suncu i kojekakvim dogodovštinama u zračnome omotaču.

Kažu neki koji su u ovom čudnom i ambivalentnom gradu ostavili djetinjstvo, mladost i starost da oblaci koji ga omataju imaju svoju specifičnu boju, gustoću i putanju kretanja. 'Svaki cigan svoga konja hvali', je l' tako biješe ona mudra poslovica? U ovom slučaju ona, čudo jedno, ne drži vodu.

Da mi ne bi, kao Pinokiju, izrastao nos zbog laži - reći ću da u prosječnome danu kiša padne 9-10 puta. Usput stigne sijati sunce i puhati vjetar različitim brzinama.

Metereolozi, dodjite ovdje ispeci zanat!

Moja današnja tura po gradu, s knjigom pod rukom (da provjetrim glavu i učinim nešto korisno po svoj ranije spominjani intelektualni razvoj), započela je kod Admiralskoga trga: klupica u parku kraj fontana u kojima su ruski maturanti imali svoju inačicu norijade. Ni traga brašnu, jajima i vodi, a u fontani se ne kupa, nego šeće (ruska strast (ili potreba?) prema megalomanskim očitovanjima svoga nacionalnoga identiteta inficirala je apsolutno sve!). Cure nose bijele čipkaste mašne u kosi, a preko tijela - lente crvene boje sa zlatnim obrubom. (Fenomenu retro-fatamorgane vratit ćemo se sigurno puno puta) Dečki - uglavnom u odijelima i kravatama, s, naravno, pivoj u ruci. Kiša pala jednom, ali slaba.

2. stanica: Kazanski sabor... Tulipani, pive i euforija. Ja na klupici, čitam svoje, sa sunčanim naočalama na nosu. Počne padati kiša, sunce i dalje sije, ja i dalje sjedim na svojoj klupici, sunčane su naočale i dalje na nosu, palim kišobran i nimalo se ne uznemirujem. Reklo je jednom jedno pametno biće: "U tuđim je kulturama stranac prisiljen prilagoditi se." Da bih riječ rekla...

Pivce za živce, u dobrom društvu i u ono vrijeme kada je kod nas noć: odmor od vreve ovog prašnjavog i potpuno uronjenog u zaljubljenost u samoga sebe grada.

Sada su dva sata u noći. Vani je sumrak. Nema noći. "Vampire-free zona", rekao bi jedan Ante.

Postoji, postoji uvijek neka slamka dovoljno jaka da je covjek zgrabi i ne pusta.

Kišno-srdačni pozdravi, do sutrašnje teme,
pipi_piaf