Ljubav najbolje možemo osjetiti kada smo zaljubljeni, ali to nije prvi put da se susrećemo s njom. Prvu ljubav susrećemo u rodnom domu, u svojoj obitelji, jer kako je rekao R. Auerbach: “Svaka se ljudska ljubav mora steći, osvojiti, zavrijediti i unatoč zaprekama sačuvati. Samo se majčina ljubav niti stječe, niti zavređuje!”. Ljubav nas uči dobroti i pruža nam osjećaj sigurnosti i zaštite, jer ako znamo da smo voljeni, onda ćemo se nastojati vratiti toj ljubavi i nećemo dopustiti da nas nešto u tome spriječi.
Neki najljepši opisi ljubavi nalaze se prikazani u Bibliji i to u Pjesmi nad pjesmama i u Pavlovoj Poslanici Korinćanima. Sjetimo se da “najveću ljubav pokazuje upravo onaj tko je spreman dati svoj život za druge”.
Svaka osoba ljubav doživljava na različiti način, koji se često puta riječima ne mogu opisati. Ovako je jedan zaljubljeni pjesnik opisuje ljubav. Pjesma nosi karakterističan naslov:
Što je ljubav?
Ako je ljubav utjeha,
Sreća koju dijelimo s drugim;
Svjetlost u mračnoj noći,
Radost u tuzi.
Ako je ljubav
Kada ti ta osoba
Ne izlazi iz glave
Cijeli dan i noć.
Ako je ljubav
Ono što osjetim
Kada je sretnem
I kada sam s njom.
Ako je sve to ljubav,
Onda sam sretan
Jer znam
Da sam zaljubljen.
Ljubav je sreća
Koju dijele dvije duše
Povezane nekom nevidljivom,
Neraskidljivom niti.
Ljubav je ono što oprašta,
Ono što ti pruža utjehu
I nadu u trenucima tuge.
Ljubav smo ti i ja!
O ljubavi govore svi, mladi i stari, vjernici i nevjernici, sretni i nesretni, oni koji je poznaju i doživljavaju, i oni koji o njoj sanjaju. Ali, što je zapravo ona, koja osobama što se vole znači tako siguran posjed, a osamljenima i ogorčenima tako bolan gubitak? Pjesnici su otpjevali njezinu tajnu, a za svakoga od nas izgledala je ona kao obećana zemlja u čije ćemo čudo jednom useliti, ruku pod ruku s nekim drugim, ljubljenim ti.
No, u današnje su vrijeme pjesnici utihnuli, nemamo hrabrosti da se povjerimo njihovim i vlastitim snovima.
Znanost, ono što se može istražiti i sa sigurnošću pretkazati, tehnička savršenost stoji na istaknutom mjestu, okružuje nas sa svih strana i postaje ciljem naše želje za izvjesnošću, za pouzdanošću, za sigurnim stanjem.
Tehničko savladavanje našeg svijeta ne zaustavlja se ni pred osobnim područjem. Ali njihova nam manipulacija istovremeno s tom sigurnošću u funkcionalnom donosi nesigurnost u emocionalnom.
Treba li vjerovati umjetnicima nove stvarnosti koji u ilustriranim časopisima i u filmovima prodaju patentne recepte, prema kojima čovjek uči savladavati tijelo ili čak dušu kao instrumente, da bi tako promijenio prastari, od predaka naslijeđeni, hrapavi glas životinje u tehnički profinjen kor s užitkom zadovoljenih nagona? Mora li čovjek biti “suvremen” da bi se hrabro opirao romantičkim zadovoljstvima, uklonio tabue vlastite duše i demitologizirao misterij ljubavi u trijezni odnos, kako nam to beskrajno podmeću mnoga djela nove umjetnosti, prije svega u književnosti i kazalištu? Ili se smije i u stoljeću znanosti i tehnike i dalje pouzdavati u unutarnji glas koji nas doduše tiho, ali odlučno uvjerava da je ljubav nešto više?
Razrješenje toga je potrebno, jer život što ga svaki pojedinac na ovom svijetu ima voditi morat će istovremeno biti njegov odgovor na ova zahtjevna i hitna pitanja. Ali, od tog odgovora ovisi i sva naša sudbina u vremenu u kojem pojedinac tako malo odlučuje, a masa pojedinaca gotovo sve. ”
Post je objavljen 24.05.2006. u 11:04 sati.