Marketing
Nakon kiše dolazi sunce
Stojimo na rubu beskrajnog ponora. Zemlja se odronjava u dubinu. Svaki dan.
Poskliznemo se i padnemo u njega. Dok padamo, pokušavamo se uhvatiti za osušene grane koje strše sa strane tog ponora. Ponekad se zadržimo, ali samo na trenutak. Leđima udarimo o dno. Ležimo, u iskrivljenom položaju, dok Netko dvoji o našem životu. Pitamo se: "Ima li ljudi koji plaču za nama? Jesu li zabrinuti? Misle li na nas?" Nema nikog. Ni slabašnog glasića da nam dovikne: "Dolaze ubrzo. Sve će biti u redu. Ne brini." Mračni ponor nas guta, dio po dio. Mokri smo od vrućine koja nas guši. Ruke nam se tresu - dugo se nisu pomakle. Ležimo. Nepomični. 
Tonemo u san. Sanjamo svjetlo. Tračak nade koji nas je jednom držao na životu. Isčeznuo je u tami nepreglednosti. Želimo to svjetlo natrag. Nema ga na vidiku. Očajni, umorni od svega, ležimo. Nepomični.
Ne možemo se pomaknuti, koliko god to željeli. Stalno nas nešto zadržava dolje. Sile zla, nemoći, patnje. A mi sanjamo o nečemu, nekome. Iako je tu, nedostižno je. Svjetlo na kraju tunela. Sunce nakon kiše. Smijeh nakon plača. Ležimo. Nepomični.
Post je objavljen 23.05.2006. u 17:21 sati.