Smireno krvari sunčeva lađa nebom. Prodoran sjaj kožu čini crvenkastom, staklenom; očima upijaju ishitrenu oblačnu glazuru na sjeveru, odakle se bježi u toplije i slanije noći. Utonuli u smiraj prevečerja, mislima se tuku s valovima; u obje je glave zatišje nakon oluje... jer vihor je bio Vigor i noć je skratila idući dan: sada nekako treba dalje. Riječima je ugodno u grlu, zasoljena kosa možda blagoslovi pamet pa će razjasniti sve, da više ništa nije jasno: prijatelje se ne ljubi, za ljubakanje su svi osim njih. Osim ako... nema jednog važnog Osim Ako i nikada ništa nije ni bilo; onda je ikakva nada doživotna hereza.
"Ja bih bio tvoje sunce, ne solarij za jedan tretman."
Tolike pametne rečenice prepržene na post-festum napetim nervima.. Prekasno. Tada? Odšutio je odgovor. Posljednje, zaostalo svjetlo na morskom dnu: konzerva. Rasplesala je njegovo srce - međurebreni skakač je ubrzao, snažan mu je kâs; no, zaboravlja li i zgrčeni meandar niže u utrobi?
A nevina vremena su iza nas, upogonjeni smo odavno u neke čudne zaplete čiju shematiku nikako da ulovim. Fališ, da boli. Uz nas praznina, nijema i osunčana. Koga briga za malo prije i fotićem uhvaćen odred oblačnih krstarica na nebu, koje krvari suton? Odrasli smo, zvijezde gasnu uvijek, brže kad se bližimo gradu zakašljanih auspuha.
Ti, ja...
Radioaktivne igračke potrganih dijelova.
Blaženi ponekad u nekom svom kontinuumu, koji se udiše spavajući, jer stvarni svijet za ovo stanje ima drugačije medicinske nazive. Ne voliš slova, znam, crninu bezuspješnog pokušaja da se Misao fiskira na papiru.
Bez zraka sam, to ti priznajem ipak, u nadi da će Presvijetla Jasnoća udariti kao munja i na moj životni put.
Večeras? Snomorica, uginuće Nade u bolje sutra. Sjenka anđeoskih krila na zidu koja je samo češalj ocrtan svjetlošću svijeće na keramici. Po papirima, hrana očima: hrpimice nagomilani inicijali žuđenog Imena. Drugdje brojevi i geometrija i kalorije i neožbukani rubovi zida uz drvo. S jutrom dolazi novi kaotični preplet aura koje venu zaražene bakcilima svakodnevice. I ujed sjećanja. Jesu li kasnije treperave svećenice noćnog neba zasjale u njezinim očima? Ona, je li uzdahnula "Opet sojino mlijeko na obrazima; prokleti puder!" - ovlaženog lica? Unutarnji nametnik, čežnja, udara. Nedostaje mu ona pogrešna i trenutna toplina nježnih ruku pod njegov torzo postaje orguljama... svirala se partitura snova.. Žene mogu biti mačke; predu uzdasima, koji inficiraju tkivo stvarnosti i sakrivaju se u poroznom tlu snova. Danje boje pokrit će praznine; za laku noć, spustio je rolete niže. Rascvale noćne naranče koje osvijetljavaju park, mjesečeva svjetlost, izgnani su. Možda to znači kraj njegovog sentimentalnog Sommer-Adagia?
No, i nakon večeras, quasi una fantasia ostaje uspavankom njegova sjećanjima osjenčanog duha.
Post je objavljen 23.05.2006. u 12:30 sati.