Prije par dana je završio sedmi po redu festival Žedno uho. Dojmovi su još svježi, bol u nogama i leđima također (starost, jbga), ide se pisati dok sve ne postane podložno zaboravu.
Počelo je u petak 5. svibnja koncertom Gang Gang Dance i Pere Ubu u Pauku. Pere Ubu su jedne od zvijezda festivala, Dave Thomas je legenda alternativne glazbe, ali mene su zbilja više zanimali Gang Gang Dance. Skupina čudaka iz New Yorka koja voli rane radove Sonic Youth i ostatka no wave scene na žalost se nije najbolje snašla u Pauku. Preveliki prostor za njih. Premalo frljeng-žbrenga. Možda bi bili bolji da su svirali u prostoru veličine KSETa? Sam Pere Ubu je bio…ok? Priznajem da sam samo slušao prva tri albuma i da mi se nije posebno trudilo oko upoznavanja s ''novim'' materijalom. Visoki tonovi gitare i teremina su baš lijepo parali uši, ali nekog oduševljenja (bar s moje strane) nije bilo…
Jamie Lidella sam fulao jer baš i nisam oduševljen njegovim albumom ''Multiply'', a i sve te ''elektronika'' koncerte sam počeo izbjegavati nakon što su mi Mouse on Mars peglanom zagorčali život. Ok, ja ne volim/ne znam plesati i nastavit ću zaobilaziti sve takve koncerte. Osim ako ne dođe Fennesz. Ili Matmos. Ili DNTEL. Oh well… Na Free Fall i Ab Baars Quartet također nisam išao. Što sam stariji sve manje imam volje za nekakav jazz…
Zato sam u utorak išao na Calexico + Iron & Wine, koji je zbog prilično blesavog međuforumaškog prepucavanja (forun vs. index) ispao najkontroverzniji koncert festivala. Zbilja sam se veselio dolasku Iron&Wine, ali to oduševljenje očito nije dijelio i ostatak publike koji je dupkom ispunio dvoranu Pauka i svojim žamorom mi nije dozvolio da u potpunosti uživam u onih njihovih 5-6 pjesama. No dobro, bar je ''Jezebel'' bila prekrasna. Salvador Duran je simpatični čičica iz Meksika, koji je srećom svirao samo 10 minuta, koliko sam i imao strpljenja za flamenco. Nakon njega napokon gledam Calexico (iz 4. pokušaja) uživo i shvaćam koliko mi zbilja više ništa ne znače u životu. Do ''Hot Rail'' su još i bili zanimljivi, ali ovaj novi ''Garden Ruin'' mi ima samo jednu dobru pjesmu. Za bis su se svi popeli na pozornicu i odsvirali nekoliko stvari s zajedničkog EP-ja ''In the Reins'' (plus obradu ''Wild Horses''). Bio je dobar koncert, ali sam ipak očekivao više.
Trobece opet propuštam (morat ću to jednom ispraviti) i u četvrtak idem u SC gledati Popečitelje i Seven That Spells. Seveni u koji god prostor da ih stavite komuniciraju sa svemirom i to zvuči dobro (ako predugo ne potraje). Popečitelji bi pak bili super post punk bend da previše ne vole funky. Ovako su mi bili naporni.
Petak u &TDu. Azot bi mi sigurno bili super za slušati dok radim na kompjutoru, ali za žive nastupe nikako nisu. Drone je jednostavno takav tip muzike koji izaziva laganu pospanost. No Neck Blues Band su pak nešto sasvim drugo. Istina, pogled na gomilu hippyja na pozornici koji su prvih deset minuta udarali po svojim zvečkicama i trzali žice na gitarama bez nekog reda, nije me previše impresionirao, jer takvo što sam već dosta puta vidio…ali onda se sve promijenilo. Koncert se postupno pretvorio u performans (bubnjar je posebno prednjačio u tome) u kojem se dekonstruirala pozornica, nabacivalo se narančama, nosilo bubnjeve na glavi, te zatvaralo u vreću od čela i tako zatvoren valjalo poput crva po pozornici i izvan nje. Pravi cirkus! Uglavnom, you had to be there…
Subota je počela s piknikom pred Močvarom koji nije bio u sklopu festivala, ali je svakako vrijedan spomena. Svirali su They Suck!, Seven That Spells (dvije postave), Senata Fox, Death Disco, Tigrova Mast i Vikend u Hong Kongu. Oko deset se opet krenulo prema Pauku gdje su boje hrvatskog panka branili Overflow i Debeli precjednik. Iznenadilo me je što je sve bilo puno. Bila je subota, i Overflow nisu svirali četiri godine, ali mi je zbilja bilo drago da još uvijek ima toliko mladih u Zagrebu koji slušaju pank. Prije njih su svirali Nervous Stand koji izgledaju kao gomila klinaca koji su pank otkrili s Blink 182. Kako se nitko ne bi uvrijedio, mislim da to dobro rade. Da kojim slučajem prebace tekstove na hrvatski vjerujem da bi ih netko od naših ''zlih i velikih'' pokupio i lansirao na TV. Debeli Predcjednik su koncertom predstavljali novi album upravo izašao za Moonlee records i bili su dobri. Overflow također. Jebiga, da me nisu boljele noge od cjelodnevnog pankerisanja na nasipu možda bih i više skakao.
Cul-de-sac, Tenu novak i Damo Suzukija preskačem jer predosjećam dosadu većih proporcija. Zato sam u utorak opet u Galeriji SC na Ostinato i The Watchers. Ispred njih su se ugurali i Diario, neki njemački post-rockeri. Siguran sam da su dobri kao ljudi… Ostinato je bio malo zanimljiviji, miješaju shoegaze s noise utjecajima i to na nešto i nalikuje, ali u Galeriji je po ljeti zbilja prevruće i nakon par pjesama svima nam je bilo puno draže sjediti na pločniku ispred ulaza. Začudo, pjevač posljednjeg benda nam nije dao mira i došao je svakome tko se nalazio ispred zgrade reći ''Hoćete li ući i pogledati moj bend? Obećavam da nećemo dugo i da ćete sutra stići na posao?'' Oouuuuuukej… Zanimljiv pristup. I mogu reći da nismo požalili. The Watchers je svojim funk-post-punkom (ok, ne idu mi glupe žanrovske odrednice…ako znate kako zvuče !!! i Rapture onda je i ovo tu negdje) rasplesao 50-ak ljudi u publici. Pjevača je bilo posvuda u dvorani, skakao je, trčao, izvodio špage…a ni i ostali članovi benda nisu bili nešto manje ludi. Sasvim neočekivano je koncert The Watchers ispao jedan od boljih na festivalu.
Srijeda i Jason Collett & Band. Prije njih su svirali Casual Elvis čiji novi materijal zbilja dobro zvuči (znam da bi oni htjeli biti malo više americana, ali meni je to čisti pop negdje između Go-Betweensa i Lemonheadsa). Još kad bi unijeli malo više života u scenski nastup…Tjah. Jason je bio divan. Odsvirao je skoro cijeli zadnji ''Idols of Exile'', rasplesao publiku, a bilo je vidljivo da su se i oni sami na pozornici dobro zabavljali. Valjda nakon ''trulih'' Nijemaca i Austrijanaca, naša publika zbilja dođe kao iznenađenje. Jason je bio tako ljubazan i ponudio nas voziti i na sve ostale koncerte njegove turneje, ali nažalost, kombi je premali… Nema veze Jasone, i ovo je bilo dovoljno. Samo nam opet dođi. Može i s Broken Social Scene.
Četvrtak. Isto mjesto i otprilike isto vrijeme. Man Zero sviraju prvi, sviraju post-rock i zbilja su mi dragi, ali bih volio kad bi malo skratili svoje pjesme. Ovako previše toga uguraju u jednu i to se razvodni… Subtle bi pak trebao biti rap, ali više od svega je putujuća predstava u kojoj je DoseOne (član cLOUDDEAD, Themselves, 13&God) glavni glumac u ulozi Mefista. Svi članovi benda su bili obučeni u crveno, na pozornici je središnje mjesto zauzimala bista s kosturskom glavom, nabacivalo se vilicama (srećom plastičnim), a DoseOneov remen s LED displayem je isto priča za sebe. A i glazba je bila dobra. Samo nigdje nisam vidio ''pravih'' rappera.
Eto, to je to…sad mogu malo odahnuti. Do sljedećeg niza koncerata, naravno…
Post je objavljen 22.05.2006. u 18:44 sati.