Marketing
mozda je Michelangelo bio u pravu...
Krizam dane, razmisljam koliko je vremena vec proslo, a osjecaji su jos uvijek tu, skriveni u meni, i nisu nimalo izblijedili. Bol nije minula... A prolazili su mjeseci, dani, sati... Koliko sam samo suza isplakala, koliko sam puta mrzila vlastiti odraz u ogledalu kada sam vidjela suze, crne suze od obruba oko mojih ociju... Koliko puta sam se sama sebi cinicno nasmjala, tako da je zvucalo gotovo zlobno, puno prezira, prezira prema meni samoj... Koliko me samo puta izdao glas dok sam plakala skrivena svjetloscu svijeca, umotana u veo tame...
Koliko sam se puta pitala gdje sam pogrijesila, a sada... sada imam osjecaj kao da ove rijeci nemaju vise smisla. Imam osjecaj da sam ih kroz svo ovo vrijeme toliko puta vec upotrijebila da su gotovo izgubile znacenje...
Jednom davno sam negdje cula da je Michelangelo rekao kako bi svaki kip, kada je gotov, trebalo baciti niz liticu jer bi tako otpali svi nepotrebni dijelovi. Mozda je tako i sa zivotom, baci nas niz liticu kako bi otpali svi nepotrebni dijelovi, a ono sto ostaje je najbolje od nas. Nadam se...
Post je objavljen 21.05.2006. u 19:31 sati.