Marketing
U što vjerujemo ?
Na ovu temu me ponukala jedna blogerica...
Moje skromno mišljenje jest da smo svi mi ustvari vjernici, veći ili manji, u ovo ili ono, određeno ili ne...makar i ono što znamo, možda i ne znamo...možda je samo privid...laž...možda su nam lagali da postoji new york, možda su oko nas vanzemaljci...tko zna ?
Jedno je sigurno, čim ne znamo gotovo ništa, jasno je da postoji netko iznad nas, jači, močniji, netko tko zna tko smo, što i zašto smo tu gdje jesmo....
Onaj tko zna gdje je početak a gdje kraj ako ga uopće ima...
Mi sigurno nismo samostalni nit neovisni...
Sad pitanje je logike, razmišljanja što je relano...vanzemaljci ? Čemu ? Koji bi bio smisao da nas odmah ne iskoriste, možda se zabavljaju ?
Ne bih rekao, predugo bi trajalo, ako su nadmočniji, mogu nam lako nametnuti bilo šta...ali ne čine...nema smisla...
Bog i vrag....ono čemu ipak većina priznaje postojanje...
Bog je smisao, na Njega se velika većina poziva nazivajući ga raznim imenima i davajući mu razne uloge...Bog, Elohim, El šadej, Jahve, Jehova, Alah, sila, priroda...očito je da se radi o stvoritelju, upravitelju svega....
Bog je stvorio sve...i anđele od kojih su se neki odmetnuli i iako su imali sve htjeli su biti kao Bog, iako nisu bili savršeni htjeli su imati moć nad drugima, nesavršenu, ali su htjeli....
I postali su pali anđeli, djavli....isti ti su nagovorili praroditelje, Adama i Evu na neposlušnost....i bili su izbačeni iz raja i dobili najgore prokletstvo...samostalnost...spoznaju dobra i zla i ljudsku narav kao naslijeđe vjerovanja djavlu....
Ali i najgore - mogućnost odabira Boga ili vraga, dobra ili zla...svijetla ili tame, vječnoga života ili prokletstva...a imali su već raj...
To je danas naš život u kojem imamo slobodu odlučivati se kamo ćemo se okrenuti... za koga biti...lažemo si ako mislimo da smo samostalni, ne... nismo, kad ništa ne znamo, prevelik je svijet u vremenu da bi bilo tako samo od sebe da nitko to ne pokreće i održava....jel ako mi ne znamo, mora biti netko tko zna, tko ima tu moć, veću od nas i nad nama samima...ali očito kad ih ne vidimo da je ta moć nam kao kompromis dana da se odlučimo za strane, jel to i je smisao života ovakvog, nepoznatog, nedorečenog, ponekad besmislenog...baš zato...da sami odlučimo...
I danas radije vjerujemo djavlu koji nas svim silama udaljava od Boga, od dobra, lakše nam je tako, stvaramo si ugodu, opravdavo sami sebe...samo pitanje je li stvoritelj zadovoljan tim izgovorima i vrijede li oni išta osim samo nama kojima je to tada dovoljno ali kada pođemo na onaj svijet, hoćemo li biti tako uvjereni u ništa tj. sebe, hoće li nam biti svejedno ?
A djavao, ha, prepametan je on, poznaje nas bolje od nas samih, zna svaku našu želju, slabost, ima plan kako na slabe uhvatiti u svoj žrvanj...
...mi smo sami za sebe ništa, ne možemo s ljudskom naravi opstati jel ako je u raju nagovorio naše praroditelje, zar mu je problem tu na zemlji, kad smo toliko samostani i sposobni ?
E tu je caka, ta sloboda nam je osobna zamka. Narav istočnog grijeha, naslijeđe neposluha...tu nas samo povjerenje u Boga-vjera, ne znanje jel Isus je nevjernom Tomi rekao..."vjeruješ jel si vidio...al kažem ti, blažen onaj koji ne vidi a vjeruje..."
Bez njega smo sami, bez zaštite, djavao će nas takve pojesti...dati nam razne užitke, želje, sebičnost, uvjeravati nas kako njemu paše, time udljavati od Boga i naravno uvjeriti nas da ne postoji i još gore, da nema moć nad nama, da mi sami odlučujemo...ma ajde da i odlučujemo, s time bi se složio, ali od kuda nam česte ideje, ha ?
Sami ? Odakle ? Kako možemo imati dosjetke nečega što nam nismo doživjeli, što neznamo što je ustvari ? Zašto baš tada i to se dosjetimo se poslije pokaže loše ali kad je kasno...zašto ? Zašto nikad nemamo kontrolu nego uvijek upadamo u greške, što smo toliko glupi i ograničeni ? Zašto ? Podmeće li nam tko ? Ne, mislimo si kao nit da nas Netko izvlači, pomaže...jel ne vidimo...jel ne vjerujemo...zašto ? Što nam je potrebno, staviti prste kao Toma u Isusove rane ?
Ili nas pak sustignu vlastite rane pa tek tada nalazimo Onoga tko jedini ih može vidati...
Smatram da smo s itekakvim razlogom rođeni , da svatko ima svoje poslanje, misiju koju mora ispuniti u ovom kratkom životu kako bi zaslužio vječnost, ovakvu ili onakvu, kakvu zavrijedi....zato ne znamo sve, zato se vjerom pokazujemo...pa da i nema ničega...što gubimo....gotovo ništa, u cijeloj vječnosti nekih pišljivih 80-ak godina je kao zrno pijeska u pustinji....i to malo zrno ako to jedino što znamo da imamo, upropastimo, odakle znamo da ima još prilika..što ako nemamo...isplati li se izgubiti to ?
Mislim da ne. Ako dobrotom, vjerom dobivamo obećanja Božja, Isusova....a zlom ništa...što ćemo učiniti ? Prokockati to malo, taj pišljivi život, riskirati ? Koliko je to samo glupo, zar ne ?
Naša jedina uloga u ovome životu, jest odluka temeljena slobodnom voljom....za našu dušu i vječnost nad kojom smo prividno imamo ovdje kontrolu, bore se i Bog i vrag u pravednoj borbi....a na nama je svaki tren uzeti jedno od ponuđenog...dok ne dođemo do kraja na konačni sud....ako ga nema i ako smo išli za dobrim, nikome ništa...ali ako ga ima blago nama...ako smo išli za zlim a ima nečega...jao nama...propast nam ne gine..propustili smo kartu za vječnost, za život...jel ovo je samo kratki test, priprava....zar nije jasno gdje rikiramo jedino...i previše...puno previše...najviše...
Kako ćemo prepoznati dobro i zlo....Boga , religiju....hoćemo li nasjedati na masmedije koji prodaju dušu za profit, čine robove hedonizma od ljudi, pokvarene sebičnjake koji gaze preko drugih...prodaju lažni moral koji se uvijek mijenja kako kom paše trenutno....ili ćemo naći svoju vjeru i uvijdeti da je to dobro a sve ostalo jedna velika laž kojoj globalno kao u nekoj halucinaciji masovnoj mnogi radije vjeruju....hoćemo li se odlučiti ipak za moral koji je uvijek isti jel dobro je uvijek dobro a zlo zlo i prije 3000. godina i danas, zar nije ?
Ipak mnogo ljudi vjeruje u laž....ali i kada milijuni vjeruju u laž...to je još uvijek laž....
Nije lako naći vjeru, ne rodi se svako s tom milošću...mnogi skrenu krivo....ali uvjeren sam da Bog uvijek da novu šansu, samo On zna do kada....i mi ju samo trebamo prepoznati...
Svi koji ne vjeruju u Boga, koji olako spominju vraga na ovaj ili onaj način ne shvačajuć da ga pritom prizivaju, i koji uvide da im je život sve gori i gori unatoč mnogim zadovoljštinama....neka barem pokušaju Bogu dati šansu da uđe u njohova srca....pa nek vide o čemu pričam....ja, lik koji je bio na obje strane....i srećom na vrijeme shvatio, na vlastitoj koži...što ne znači da je to-to...jel dok god sam živ...znam da nisam napravio što sam trebao....da moram dalje..više...sve dok Bog ne kaže da je dosta...
... Bog nas nikada neće ostaviti, On je uvijek tu...uvijek kuca na srce...samo što je kvaka na našoj strani...jel Bog ne ulazi na silu, daje nam slobodu...na nama je odluka....
Post je objavljen 20.05.2006. u 21:52 sati.