Klizio je kao labud na jezeru preko njenog trbuha s dva prsta pričajući priču o neispunjenim snovima jedne mlade žene. Ona se je sve dotad pitala gdje rastu pravi muškarci. On je došao bez previše pitanja i uzeo je. Osjećala se je nekako sigurno uz to tijelo,ali je još više patila na njegov osmijeh i pogled koji ju je skidao i zimi,kad bi imala najviše odjeće. Znala je da je predmet njegove požude,ali je njegova režija bila takva da je osjećala suprotno. Mirisalo je po narančama. On joj je govorio o nepoznatim,ali zanimljivim stvarima,nije je davio politikom. Polegnuo ju je na trbuh i ljubio joj listove,polako,strpljivo,nježno joj pratio liniju noge prema gore. Njegov dubok glas pretvorio se je u šapat dok joj je zapovijedao da uživa. Željela je da potraje taj osjećaj,pitala se je kako da ga zadrži.
On joj nije davao nadu,samo užitak,bez obećanja.
Možda je u tome i bila čar.