Ne znam kako sam se našao u njihovoj kući, ali sad sam tu i nema potrebe za besmislenim pitanjima. Prihvaćam trenutak najbolje što znam. Ja sam njihov mladi štićenik. Oni se brinu za mene da se ne ozljedim, da ne budem gladan i da razvijam svoje moći. Imam sposobnost stvaranja materije pomoću gole želje. Zamislim nešto i to se stvori.
To sam upravo otkrio u ovom trenutku. Gladan sam pa sam čvrsto zatvorio oči i zamislio sve što bih volio jesti. Na krevetu, u podrapanoj najlonskoj vrećici, pojavile su se namirnice. Špek, pereci, neki jebeno dobri čokoladni keksi i mnogo fruteka. Mnogo fruteka u malim staklenim bocama. Gazda me je s ponosom gledao, kao da je cijelo vrijeme to očekivao od mene. Ponosan je. Kraj njega stoji Majka koje je sklopila ruke. Oči joj se sjaje. I ona je ponosna. Gledaju u mene kao Židovi u Isusa nakon uskrsnuća. Nije bila sasvim sigurna imam li to u sebi, ali se nadala do samog kraja.
Ne mogu vjerovati kako to nisam prije shvaćao da imam taj čudesni dar. O Bože, kako sam bio glup. Idem pokušati stvoriti novce. Ponovo sam čvrsto zažmirio i zamislio 100 kuna. Ponovo su se pojavili u poderanoj plastičnoj vrećici na krevetu. Dvije novčanice-jedna od 100 i jedna od 200 kuna. Moje veselje je pokvarila činjenica da je na novčanici od 100 bio ban Jelačić, a na 200 Frankopan. I još su bile ljubičaste. Obje novčanice. Gazda i majka nisu bili iznenađeni. Smiju se. To je njima normalno.
Naravno. Shvatio sam. Moć se smije upotrebljavati samo za dobra djela. Majka i Gazda klimaju glavom. Odlično. Uz taj dar, imam i moć telepatije jer čujem kako me ohrabruju. Pitam se gdje je Sonja da njoj pokažem svoj dar. Sonja je njihova kći. Starija je od mene 5-6 godina. Majka mi je telepatski sve objasnila. I Sonja ima isti dar. No ona je umjesto stvaranja novčanica svojim darom otvarala sefove i takao je skoro završila u zatvoru. Ispada da sam ja pametniji jer sam lijeniji. Gazda se ne slaže, smatra da je njegova mala curica najpametnija. Neka misli što hoće, ja znam da sam ja najpametniji.
Sonja se ubila prije 5-6 godina kad je shvatila kakav dar posjeduje. Skočila je sa nebodera. Bila je mrtva, ali je uskrsnula. To je bio jedan misteriozni ritual koji ju je pripremio na pravu ljubav. Ako vjeruješ, uskrsnut ćeš. Shvaćam. Pripremila se na mene. Sad ja moram s vjerom skočiti u smrt, a dolje će me čekati ona. Moja prava ljubav. Volim je. Oduvijek sam to znao.
Popeo sam se na neboder i gledam prema dolje. Strah me. Tisuće sumnji mi tutnji kroz glavu u divljem galopu. Što ako ja nju ne volim, ako sam je samo htio jebati ili tako nešto. Ubit ću se bezveze. Neću stići uživati u svome daru. Nisam skočio. Otišao sam daleko od svih njih. I od Gazde, i od Majke. Čak i od Sonje. Hm, a mislim da bi mi sad dala sigurno. Jebiga.
Znao sam da sudbinski određene stvari nisu za mene jer taj način isključuje greške koje su meni prijeko potrebne. Hranim se njima. Onaj špek, perece i jebeno dobre čokoladne kekse nisam ni taknuo. Samo sam jedan frutek popio. Do pola.
Život je tako čudan da nema mjesta za promišljnja o njemu i njegovoj čudnosti, čak i kad bih htio. A ne želim. Zavezao sam krpu s hranom za nekakav štap, prebacio ga preko ramena i krenuo starom prašnjavom cestom prema narančastom suncu. Na cesti, ponovo, gdje mi je i mjesto. U koordinatnom sistemu konfuzije ja sam svoje našao.
Post je objavljen 18.05.2006. u 23:58 sati.