Događa li vam se ponekad u životu da vam je jednostavno dosta.
Puna vam je kapa svega, zasićeni ste do grla i samo želite pobjeći od svih...nekamo daleko, gdje vas nitko ne poznaje...ili pak zavući se u kutak nekog sobička sposobni sjediti satima i samo razmišljati...
Ali nekako uvijek progutam taj svoj nagli osjećaj za bijeg i učinim baš suprotno. I kasnije shvatim da sam možda bolje se osjećala nego da sam pobjegla od svih...
No, postoje neki ljudi koji me užasno znaju iznervirati. Ali nikada ne dođe do te krajnje granice jer se uvijek sjetim nekih lijepih stvari koje sam prošla s tom osobom, makar u suštini kad pogledam, ta osoba mi je više u životu učinila nešto negativno nego pozitivno...
Na kraju ipak shvatim da to moje zaboravljanje svih negativnih strana koje mogu pronaći kod te osobe ipak ne urađa plodom, jer na posljetku ipak stalno i stalno dokazuje upravo ono kroz što ja želim progledati da bi mogla vidjeti ljepšu stranu te osobe.
Ali nije vrijedno, stvarno nije vrijedno...Kad je netko loš onda je loš. Stavimo na stranu sve lijepe stvari. Ipak postoje nepremostive razlike koje odvajaju više nego što ujedinjuju.
I glupo je zato ljudima stalno davati drugu šansu kad već znam da se neće promijeniti. Da će ostati isti, i ako mi u početku ne pašu, neće ni ubuduće.
Grozno je tim više kad takve naporne ljude moram trpjeti svakog dana.
Znate kako je kad neka osoba koju ne trpite također pokazuje iste osjećaje i onda se stvara neka mračna aura oko vas...Dođe vam da bi je najradije ostavili neka se snalazi sama ili se tako gadno posvađali s njom...
Kao neki dosadan i uporan komarac kojeg svakog dana moram trpjeti...I stalno me podbada, podbada, dok me toliko ne iziritira da bi ga najradije zviznula golemom tucaljkom za muhe...
Post je objavljen 18.05.2006. u 20:58 sati.