Ušla sam u njegovu sobu, tiho baš kao na prstima. Da ga ne probudim. Sjela sam na stolicu pokraj njegova kreveta, i gledala oči anđela. Zaklopljene oči anđela koji se bori za život. Suze su mi krenule same od sebe, skrivala sam jecaj od njega, da ga ne probudim. Ali čuo me, otvorio je oči i lagano se nasmiješio. Nije me očekivao u to doba. Polagano se podigao na krevetu a ja sam mu prišla da ga poljubim u čelo. Pričao mi je o prolaznosti života, o tome kako bolest ne bira ljude, i kako sve počne iz jedne male točke koja se počne širiti... zar je to način na koji on to gleda? U glavi mi je toliko toga. Toliko pitanja. Zašto baš njemu? Zašto čovjeku koji je cijeli život pomagao drugima? Zašto dobrim ljudima? Kako se on sada osjeća? Kako on gleda na sve to? Kako moj anđeo osjeća? Šta osjeća? I on kao da je vidio što se mota po mojoj glavi, pa mi samo reče : « Ti moraš shvatiti da smo rođeni da bi proživjeli neki svoj vijek nakon čega odlazimo. Takav je život. Ali najgore je kada čovjek oboli, a voli da živi.. «
To me dotuklo. Suze su ponovno krenule, i tek što sam shvatila, prekrile su mi cijelo lice... Lice djevojčice koja bi dala sebe cijelu za njega. Samo da živi. Gledala sam ga, ali sam ovaj put vidjela. Vidjela sam izmučenog čovjeka koji više nema snage da se bori. Lice mu je odavalo patnju koju proživljava, tijelo mu je propalo, a stopala su postala suha... Ne znam šta mi je došlo, ali uzela sam kremu i počela mu masirati noge. Mislila sam u sebi šta bi sve dala da mogu ovako cijeli život, samo mu masirati noge. Pogladio me po kosi i rekao da budem dobra, da slušam, i da učim. Kao da se oprašta od mene. Pogledao je na sat i rekao da bi trebala krenuti, a ja sam ga molila da ostanem još malo. Rekao je da vrijeme odlazi, činilo mi se da misli doslovno tako. Ustao je iz kreveta, obukao ogrtač i ispratio me do kraja hodnika. Kraj vrata me zagrlio i poljubio, i ponovo ponovio da budem dobra. Sada se okrenuo i krenuo prema sobi. Još je jednom njegov pogled došao zalutao do mene. Pogled pun topline i ljubavi. Pogled pun nevjerice u to šta donosi sutra. Pogled pun olakšanja,a tuge. Stajala sam na vratima i gledala anđela kako odlazi... stajala sam i gledala... oči su mi se napunile suzama i više nisam ništa vidjela... a on je nestao..
Post je objavljen 16.05.2006. u 23:23 sati.