Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/nepusacica

Marketing

Scena dva ili vesela proslava

Budući da mi je glava jedan veliki, prazni, no teški, balon, uslijed još jednog dobrog rođendanskog tuluma, teško mi je razmišljati. Zato stavljam još jedan stari tekst. Postajemo prava sapunica.





Scena 2.
Siječanj, 2002. Mužev 27. rođendan (tada mi još nije bio muž - op. današnja - no, umjesto imena, tako ću ga oslovljavati u tekstu). Zajedno s Lucijom, prijateljicom s faksa, zamislila sam, u stanu u kojem sam tada živjela, proslavu rođendana na plaži. Htjela sam uzeti 20 kg pijeska i prosuti ga po sobi, ali Gile, mužev prijatelj koji je bio upućen u planove i koji je taj pijesak trebao donijeti na 4. kat, rekao je da će to biti dosta nepraktično za očistiti. Tako sam odustala od pijeska i sve u sobi prekrila plavim plahtama, pojačala peć na najjače, u lavoru donijela slane vode, otvorila kišobran, prostrla naše ručnike za plažu, uzela sunčane naočale i ulje za sunčanje, naručila pizzu (dosta mi je bilo rođendanskog kuhanja!), kupila vino, obukla kupaći kostim i preko njega kratku, ljetnu haljinu i tako čekala dragoga.

Prvi kiks se dogodio i prije nego je dragi došao do mene. On se upravo probijao kroz sniježnu mećavu u gradu kad mu je zazvonio mobitel. Moja M., sve u želji da se zna da je i ona upućena u sve, poslala mu je poruku:
«Mali, je l' se dobro provodiš na plaži?»

Tako je muž, osim ako je pomislio da je ova malo nacvrcana, već unaprijed znao da sam mu nešto pripremila. Ali bio je svejedno sretan i ipak dovoljno iznenađen, tako da je nisam odmah otišla udaviti (no i danas joj to spominjem).
Uskoro nakon što je došao došla je pizza pa smo malo gricnuli i krenuli u akciju. Zavezala sam mu maramu oko očiju i dala mu da proba malo slane vode, pustila neku morsku laganicu i počela ga masirati uljem za sunčanje. Tek što mu se počelo sviđati i kad se raskomotio za plažu, netko je zazvonio na vratima.
- Bože moj, kakvo čudno vrijeme za naplaćivanje režija! Ove babe baš nemaju pametnijeg posla – ustanem ja otvoriti, ne gubeći vrijeme na oblačenje, u kupaćem kostimu.
- Iznenađenje! – na vratima su, s poklonom, stajali mužev brat Goran i Marina, njegova djevojka.
- Saznali smo da je brat kod tebe i, kako ga danas nismo vidjeli da mu čestitamo, došli smo tu.
- Super! – veselim se ja pretjerano, cvokoćući na hodniku u kupaćem kostimu. – Uđite! – Pozivam ih unutra, nadajući se da se onaj upristojio.
- Ljube, imamo goste! – viknem. Začujem lom iz sobe gdje smo upriličili događanja. Kad smo ušli, on je sjedio u gaćama, a marama je bila u lavoru u kojem se voda još nije smirila.
- Otkud vi? – dragi je, kao i uvijek, pristojan i gleda me čudno kao da su mi na umu bile orgije s njegovim bratom i budućom šogoricom.
- Pa došli čestitati! – kaže srdačno Marina. Budući da su vidjeli da mi sjedimo na podu i oni su se pridružili. Izgledali su kao da je sve oko nas najnormalnija stvar na svijetu. Na podu su bile i polupojedene pizze.
- Poslužite se, - kažem – ima dosta, mi smo već jeli!
Gledala sam, odustajući od daljnjih akcija, kako svako uzima komad.
- O imate i vina! – kaže Marina odjednom zbunjeno se okrećući po sobi. – A zašto si sav namještaj pokrila plahtama? Ni ja baš ne volim brisati prašinu, ali ipak...
- Mi smo na plaži. – promrmljam gledajući u pod i razmišljujući kako se lako more može zamijeniti s namještajem zaštićenim od prašine.
- O, a zato si ti u badiću! A baš sam razmišljao da si jako nafurila peć. – zaključuje Goran. – A gdje je Gile? Mi mislili da je kod vas.
- Da, baš je čudno što Gile nije s nama - sarkastična sam. Hajde, dragi, nazovi ga. Neka dođe. Neka svi dođu! – kažem ja i , sjetivši se da ove zime nisam toliko zgodna da bih paradirala u kupaćem po stanu, odem obući moju haljinicu. Kad sam se vratila jadno upitam – Možda da nazovem i M. i Luciju?
Dragi se smije mom jadu i zove Gileta. Naš visoki prijatelj stiže za 10 minuta.
- O, pa ja sam mislio da će to biti privatna zabava- kaže odmah s vrata. Pomislim: To te nije spriječilo da odmah dojuriš. Ali sad je Marina shvatila (!!!).
- Joj, pa vi ste mislili sami proslaviti! Joj, pa tako mi je žao! Joj, baš mi je neugodno! Gorane, ustaj, idemo! – zapovjednički se obrati Goranu.
- Pa nećete me sad samog ostaviti s njima – zacvili Gile koji je tek stigao.
- Ostanite sada, kad smo već svi ovdje – kažem i ja, premda bih ih najradije sve spakirala vani na snijeg. – Treba i to vino popiti (pizzu je, čim je sjeo, dovršio Gile).
Otišli su nakon sat vremena, stalno se ispričavajući, dok se Gile zabavljao na naš i njihov račun.


(Sada kad sam ovo ponovo pročitala, shvaćam koliko gubite što ne poznajete sve te ljude.)


Post je objavljen 13.05.2006. u 23:40 sati.