Kažu da su geni i djetinjstvo glavne odrednice karaktera čovjeka. Kao što ne postoje dva ista čovjeka ne postoje ni dva ista djeteta. Što će reći da isti način odgoja ne vrijedi za svako dijete. Oni među vama koji su roditelji to dobro znaju.
U Osijeku postoji škola za roditelje. Koliko god to čudno zvučalo. Oduvijek sam tvrdio da za roditeljstvo treba izdavat dozvole. Sjebani roditelji svijetu predaju sjebanu djecu.
Zamislite jednog SINA koji nije kao ostali sinovi... Mekši je, nježniji... Otac ga se stidi jer ne zna igrat nogomet. Smotano je dijete, ne zna igrat ništa. Povučen je, miran.
Dječak osjeti da ga se otac stidi. I sve što od njega treba je pohvala. Bar za nešto. Znak da ga tata voli. Znaka nema.
Majka ga ne voli. Samo ga voli obući u hlače na crtu i bijelu košuljicu i pokazivat prijateljicama. Od majke dječak ne osjeća ništa. Ni ljubav, ni stid. Ništa.
Vrijeme prolazi. U školi ga djeca zajebavaju jer je smotan, ne zna dobro igrat nogomet i ima ružan nos jer je kao beba pao na stepenicama i slomio ga. Neki drugi su face, znaju igrat nogomet, nemaju ružan nos i cure ih spopadaju.
Naš glavni glumac nogomet zamjenjuje učenjem. Ali zbog toga ne postaje veći frajer. Odustaje od učenja, počinje pušiti i piti, prekida školovanje u srednjoj i kupuje si motor. I dalje mu baš ne ide, motor mu nije donio samopouzdanje. Puno pije i luta, u konfliktu je s roditeljima. Jednog dana jako povrijedi oca i tada shvati da ga ovaj voli. Jer otac pokaže emocije i suze. Povrijedi i majku i shvaća da ga ona ne voli. Majka ostaje hladna. Majka nikad ne pokazuje emocije. Ni suze.
Vrijeme prolazi i našem mladiću donosi i prve žene, prve veze. Neke od njih jednostavno ne voli. I hladan je prema njima.
U neke se bezglavo zaljubljuje i želi da ga vole. GLADAN je tog osjećaja. Da ga se voli. Ali one ga obično šutnu kao staru kantu.
S nekima ostaje neko vrijeme iako ih ne voli. Jer zna da ga one vole. Ali njegova glad ostaje velika. Jer ga prema njima ništa ne grije.
Počinje razmišljati o sebi. Zašto je takav, zašto mu ne ide. A veze idu jedna za drugom. Glad niti jedna od njih ne smiruje. Mladić ih ostavlja jednu za drugom i traži dalje. I nalazi jednu. Jednako gladnu. I s njom može sve. Razgovarati i šutjeti. I uvijek je dobro. Ona ga razumije, on razumije nju. Griju jedno drugo, smiruju si glad. I mogli bi tako zauvijek.
Ali on ne smije ostati s njom. Kriv je netko tko slaže kockice. Ako takvog ima. Ali kockice su nesložene.
Odlazi dalje. Ali sada zna da je moguće. Da ima još onih kojima je u naslijeđe ostavljena samo glad.
I razmišlja o sebi i dalje, shvaća da će ta glad vječno biti prisutna. I da mora naučiti živjeti s njom. Veze idu i dalje, ona više ne divlja iako je još uvijek tu. Sad već zna da tu glad ne može smiriti bilo tko.
Naš mladić još traži tu svoju rijetku biljku. I zna da će to biti ista takva. Gladna. Pizdarija je što nikome to ne piše na čelu.
Oca više nema. Onog koji je volio ali to nikad nije htio pokazati. Jer muškarci ne pokazuju osjećaje, tako je to oduvijek.
A glad u njima bijesni snagom bijesnoga lava i ne da im mira. A oni ne plaču. Radije piju. Ili ne piju ako misle o sebi. Ne piju ako ne žele odustati.
Ponekad im samo provale suze i malo posole bljutavi život što protiče u traženju.
A ponekad ipak samo odustanu. Glad svežu lancima dosade i nepoštivanja. Uvenu. I vrijeđaju nekog cijeli život. I prave sjebanu djecu.
Post je objavljen 13.05.2006. u 00:42 sati.