Voda me je oduvijek privlačila. Nekoliko sam godina idući u školu prelazila most preko rječice. Ponekad sam onuda šetala s djedom. Uvijek sam ga zamolila da stanemo kako bih mogla, kao i kad sam sama onuda prolazila, pogledati dolje u vodu koja je žuborila. Ako sam gledala dovoljno dugo, učinilo bi mi se kao da plovim u suprotnom pravcu od toka vode. Bio je to zanimljiv i uzbudljiv doživljaj koji mi nikad nije dosadio. Mjesecima, možda i godinama, tugovala sam za tim mjestom nakon što smo zauvijek odselili. I danas ga vidim pred sobom, čujem žubor vode i osjećam kako me stara stabla u parku oko škole spokojno primaju u svoj zagrljaj.
U isto vrijeme zavoljela sam i bare. Duboke kaljuže pune mutne vode nastajale su iza naše zgrade kad bi padala kiša. Bilo je uzbudljivo gaziti onuda i osjećati kako ljepljive ruke neumoljivo obuhvaćaju stopala u gumenim čizmicama. Uvijek sam se izvukla prije nego što bih utonula do gležnja, ali osjećaj koji me je obuzimao kasnije mi je omogućio da donekle shvatim ljude koji se često izlažu opasnosti, dok obični ljudi suho komentiraju, osobito ako se nešto dogodi: «Što mu je to trebalo, ... pa sam je htio onamo...nitko normalan to ne bi radio...» Ja se obično suzdržavam prosudbe. Oni znaju zašto to rade, ja to poštujem.
More volim, iako se bojim predaleko otplivati da me ne bi nešto uhvatilo za noge i povuklo dolje. Ako plivam dalje, držim se blizu obale. Jednom sam, dok sam još bila dijete, sanjala kako me je na dobro poznatoj plaži napao morski pas. Te sam se godine zaista bojala. Određeni oprez zadržao se do danas.
Jezera volim gledati i veslati po njima, ali se u njima ne bih kupala. Voda je obično mutna i ne vidi se dno. Sviđalo mi se ipak Zürichško jezero. Bilo je lagano uzbibano u ljetnoj izmaglici, a uz zelenilom obrasle obale plivala su jata labudova i drugih manjih ptica. jednom ću, možda, o njemu napisati priču. Vjerujem i da ću ga ponovo vidjeti, zato što sam to živo poželjela na odlasku. takve su mi se želje dosad često ispunjavale.
Izvori su posebna priča. Stari su narodi u svakom izvoru vidjeli nimfu ili neko drugo duhovno biće. Sjećam se kad sam s grupom planinara posjetila izvor Kupe u Gorskom kotaru. Došla sam među posljednjima, odbacila ruksak i odmah otišla do izvora koji je od skupine ljudi na čistini bio udaljen pedesetak metara. Čim sam mu se približila obuzeo me je osjećaj potpune tišine. Ne one uobičajene tišine, nego muka kao kad su mi začepljene uši. Mahovina na tlu potpuno je prigušila moje korake na uskoj zemljanoj stazici. Izvor je bio kao usred prašume, tih i tajanstven. Malo jezerce bistre crne vode iz kojeg su ponekad izlazili mujehurići. Sve oko njega bilo je obraslo mahovinom, a s drveća su visjele lijane. Pomislila sam kako bi iza svakog oblog kamena u blizini mogao čučati patuljak ili neko slično biće koje samo čeka da ga iznenada ugledam i uplašim se. Svladana iznenadnom nelagodom krenula sam natrag. Nakon nekoliko koraka ponovo se začuo dotad nečujan pjev ptica, a do mojih ušiju doprli su glasovi prijatelja koji su veselo razgovarali vadeći jelo i piće iz ruksaka. Jesam li bila premorena dvodnevnim planinarenjem koje je ovdje završavalo ili sam sve to zaista dobro upamtila možda ću saznati ako se onamo vratim. Izvore, vidimo se!
Velike rijeke su me uvijek uzbuđivale na razne načine. Tata mi je često pričao o neugodnim doživljajima s virovima u rijeci, pa se nikad nisam voljela u njima kupati, iako sam i to iskušala. No nikad se ne bih usudila upustiti u plivanje Savom ili Dunavom, iako sam nekoliko puta upravo to sanjala. Znate one neobične snove kad se bojite da ćete se utopiti, onda se sjetite da sanjate i umjesto da se probudite iskoristite tu informaciju i mirno dišete pod vodom? To mi se već nekoliko puta dogodilo i bilo bi sjajno da se prije te ugodne faze nisam tako grčevito borila s vodom u strahu od gušenja. Osim tog strahopoštovanja prema ogromnim masama vode koje se valjaju i u sebi nose puno toga za što ne želim znati bila mi je uzbudljiva misao o povezanosti ljudi koji žive uz vodu. Prije nego što sam počela o tome čitati bila sam potpuno svjesna da rječica nad kojom sam tako često stajala u svom djetinjstvu nešto niže utjeće u veću rijeku, pa u Savu, prolazi kroz Zagreb u kojem su živjeli moji djedovi, bake i ostala rodbina, zatim teče dalje do Dunava i sve do mora... Kasnije sam negdje pročitala da je dovoljno umočiti prst u more da budeš povezan sa svim morima na Zemlji i istoga sam časa osjetila kako je to velika istina. I rijeke koje teku od izvora ka ušću i ondje se stapaju s morskim vodama u neraskidivu cjelinu postale su simbol života i vremena koje za nas također teče.
Ponekad sam u neki zdenac ili izvor ubacila novčić. Možda je to praznovjerje, možda i nije. Ovisi kako gledamo na stvar. Prije četrnaest godina s Lančanog mosta u Budimpešti bacila sam novčić u Dunav. Poželjela sam sreću, iako sam znala da se novčići s tom namjerom ne bacaju u rijeke. Valjda da rijeka ne odnese sreću kako ju je donijela. Nekoliko tjedana kasnije moj muž i ja počeli smo usmjeravati svoje životne tokove jedan prema drugome i ta nova rijeka postojano, uz poneku dragu pritoku i naizbježnu, ali kratku brzicu, postojano teče prema moru svjetla u koje oboje vjerujemo.
Postoje i vode koje liječe, blagoslovljene i posvećene vode koje nas štite i poučavaju. Nevidljive vode koje nas peru i pročišćavaju. Bezbrojni izvori diljem svijeta svojim fizičkim i duhovnim svojstvima olakšavaju ljudima život i pružaju im nadu.
Danas postoje i znanstveni dokazi da voda nije samo tekućina bez boje, okusa i mirisa kako smo učili u školi. Ona je puno, puno više od toga. No o tome drugom prilikom. Ovaj post je i ovako dovoljno dug.
Post je objavljen 12.05.2006. u 20:00 sati.