------------- zapao sam u dubok, mir okupan povjetarcem što milovao je more, skrušen, sretan, odlutao sam od stvarnosti od ovoga što se događa oko mene, nije me bilo briga niti za nju, niti za debelog Miru, malog hendikepiranog, a pogotovo za drolju od njegove tkz. majke. Iskreno bolio me kurac što se događa, čisto da meni bude u redu , da osjetim spokoj i ne prespavam trenutak, da mu dopustim da traje, traje duže od svega.
Mogao sam ovako čitavu vječnost, dok na podlaktici nisam osjetio stisak,neugodan zadah pomrsio je i odnjeo miris soli u novi val, a moje su nosnice počele inhalirati gadosti ljudskih čvalja okupanih alkoholom i jeftinom salamom. Naježim se. Kuda će te? - upita spodoba od lika, s kapetanskom kapom na glavi, neobrijan tjednima, raskopčane košulje. zar su te skrivali u potpalublju- pomislim?! odakle si ti ispao, da mi je samo znati, iz nekih drugih vremena?!
Nisam mu ništa odgovorio - nisam želio mu ništa odgovoriti, što to njega briga! ; nastavio sam , tj. barem sam probao nastaviti "uživati" u idili plovidbe, dok ne osjetih udarac u potiljak i slabost u koljenima te samo klonem i izgubim svijest.
--- bol, neizdrživa bol i smušenost u glavi, kao da mi netko zabija čavle u glavu, mrak i vlaga, te samo škripa drvene konstrukcije prastarog broda. ????? ne sjećam se da je brod s kojim sam plovio imao išta drveno u sebi osim rukohvata i eventualno unutrašnjosti kabina i kuhača u kuhinji?! gdje sam?! mozag mi nije funkcionirao u potpunosti, s redovitim valovima bola koji su periodiški s svakom škripom drveta bušili još jednu rupu usred čeonih režnjeva pa se dalje prema hipotalamusu...zajebana bol...iskrena bol...stvarna bol... jednostavno prava bol glave kakvu već dugo nisam osjećao, ma jebeš one glavobolje poslije pijanluka ili od metroloških prilika, to se ne može usporediti s boli koja je nastupila iz prave ljubavi (udarača) da te boli! Iz njegove iskrene namjere da ti budeš povrijeđen te da osjetiš nadmoć udarca i boli na razmišljanjima i upotrebi raznih vijugica u mozgu spremnih za smišljanje ideja! Sad nikakve mi ideje ne padaju na pamet, niti će pasti u skoro vrijeme, nisam se mogao niti želio pomaknuti, ležao sam sklupčan na ležaju i hvala bogu da je bilo mračno , jer svaka pomisao na svijetlost dodatno je otežavala situaciju u kojoj sam se nalazio. Proći će s vremenom samo da malo odspavam, čim mi se misli saberu razboritoto ću promislit o svemu, sigurno je neka greška, ili možda ja ipak ovo sanjam, samo malo sna mi treba i sve će biti bolje.............
Post je objavljen 12.05.2006. u 10:38 sati.