Marketing
Šuplje planete
Da li je moguće da bi neka od planeta našeg sunčevog sistema mogla biti šuplja? Znanstvenici nedvojbeno odgovaraju:"Ne!"
I što to znači "šuplja"? Par stotina kilometara promjera ili nekoliko tisuća? Zar ne bi takva planeta kolapsirala sama po sebi?
Da bi se odgovor promatrao u drugačijem svijetlu, pođimo od premisa astronoma. Ako pretpostavimo da je neka planeta, recimo Mars, šuplja slijedi uspoređivanje sa Zemljom. Sa njenom masom i orbitalnim ponašanjem. Masa je određena razlicitim eksperimentima izvođenim na nasoj matičnoj planeti.
Astronomi su polazili od premise da je Zemlja solidna, čvrsta masa. Ako bi Mars zaista bio šupalj, onda bi njegova masa bila ridikulozno mala u odnosu na Zemljinu. Pošto ovo nisu mogli potvrditi, zaključili su da Mars nije šupalj. Niti bilo koja druga planeta ili mjesec.
Obrnimo situaciju. Pretpostavimo da je Zemlja šuplja. U tom bi slučaju odstupanje bilo kojeg drugog nebeskog tijela od Zemljine mase bilo uočljivo. Ali, ta diskrepancija ne postoji. Ergo, onda bi sve nama bliske planete i mjeseci trebali biti šuplji, jer im je orbitalno ponašanje u skladu sa Zemljinim.
Znanstvenicima jedini problem prestavlja Pluton koji pokazuje iznimno visoku masu u uspoređivanju sa svim drugim planetama. Ili Pluton ima u susjedstvu planetu pratioca. Ili, pak, Pluton predstavlja jedinu solidnu planetu u sunčevom sistemu.
Priključimo seizmologiju diskusiji. Ona bi trebala potvrditi da li nam je planeta šuplja ili ne. I, u stvari, seizmologija decidno kaže da centar Zemlje nije u čvrstom stanju. Standardna interpretacija je da mora biti u tekućem. Ali, da li je to samo interpretacija bazirana na netočno pretpostavljenoj masi Zemlje? Uostalom, rezultati bi bili vrlo slični i da postoji šupljina u centru Zemlju koja sadrži samo različite plinove.
VENERA
Još prije 110 godina astronomi su uočili sjajne "polarne kape". Pokušavali su da ovu pojavu vezu za godišnja doba. Ali, bezuspješno. Venera se jednostavno ponašala drugačije nego što se predviđalo (zašto li kažu da žene potiču sa Venere?).
Pretpostavimo da je Venera šuplja i da ima "unutrašnje sunce". Ili, recimo, izvor nuklearne fisije u središtu planete koji, s vremena na vrijeme, izbacuje svijetlost prema polarnim regijama osvijetljavajući ih.
Dr. Barlett, jedan od direktora Sekcije za Merkur i Veneru Britanskog Astronomskog Društva pisao je početkom stoljeća o ovom fenomenu. Slično je i sa trenutnim direktorom istoimene sekcije u istom Društvu koji već desetljećima piše o ovom čudnom i rijetkom fenomenu. Njegovi znanstveni papiri upućuju na enormnu šupljinu unutar Venerinih polova.
(ZEMLJIN) MJESEC
Astronomi već dugo u upotrebi imaju termin TLP (Transient Lunar Phenomenon). Njime se identificiraju bizarni fenomeni kod kojih plin, vodena para i raznobojna svijetla izlaze na površinu iz unutrašnjosti Mjeseca.
Objašnjenje? Ovo se smatra anomalijama, odstupanjem od "normalnog". Pretpostavimo da je Mjesec šupalj i da ima neku vrstu atmosfere unutar, koja povremeno "curi" kroz otvore i tunele prema vani, površini... da bi se vratila natrag silom gravitacije.
MARS
Fenomen "polarnih kapa" na Marsu nije nepoznat široj javnosti. Posljednja izgubljena letjelica ("Mars Polar Lender") imala je zadatak da istraži dostupnost vode na polovima.
ZEMLJA
1. Stali smo kod seizmologije. Zamislimo potres; od epicentra se šire valovi koji se mogu detektirati. Da budemo precizniji: šire se kroz tvrdu masu, zemljinu koru. Potres u Houston-u se ne može detektirati na drugoj stani planete - negdje oko Indonezije. Razlog? U centru Zemlje nema kore, čvrste mase. I, znanstvenici kažu, centar Zemlje je tekući, a kroz tekuće stanje se ova vrsta valova ne kreće. Pristalice teorije "Shear waves" tvrde nešto drugo: razlog je to što je centar Zemlje šupalj - ispunjen zrakom i prostorom. A kroz njih se ovi valovi ne mogu kretati.
2. Slično je i sa "Pulse waves" teorijom. Zvučni valovi se ne šire kroz prostor i zrak, ali se savijaju (kreću) oko Zemljine kore (koja je nalik školjki). I izlaze, znatno oslabljeni, na drugu stranu. Njihova se putanja savija idući od površine prema unutrašnjosti. U jednom momentu, kada naiđu na šuplju unutrašnjost Zemlje, između 103 i 143 stupnja, ne može se detektirati njihovo prisustvo. Oni valovi koji dosegnu izvan 143 stupnja reflektiraju se od površine. Ali su slabiji, jer su morali putovati dvostruko brže zaobilazeći centralnu šupljinu.
3. Nadalje, znanstvena je tvrdnja da je veći pritisak što se ide prema centru Zemlje. I zbog njega centar mora biti tekući i time se opravdavaju efekti gornje dvije teorije.
Ipak, prisjetimo se naših satova fizike. Učili su nas da je centar gravitacije negdje u središtu Zemlje. I pritisak se smanjuje sa dubinom kako se centar približava. Sve stvari postaju bestežinske zbog ubrzanja gravitacije u svim pravcima prema masi.
Ima li onda tekuće usijane lave u centru planete ako nema pritiska da je izazove?
4. Vjerojatno glavni dokaz da je naša Planeta solidna, čvrsta masa je njena kalkulirana gustoća. Ona je izvedena iz Njutnove gravitacione formule koji se koristio Kavendisovom gravitacionom konstantom. Ona daje Zemlji prosječnu gustoću od 5,5 gm/cc. Stijene na površini Zemlje su gustoće 2,7 gm/cc u prosjeku. Znači da bi se, idući prema unutrašnjosti, moralo nailaziti na sve gušći materijal. U prosjeku, gustoće željeza ili 8,3 gm/cc. Matematički prosjek (2,7 + 8,3 = 10,5 podijeljeno sa 2 = 5,5).
"... Kavendis je napravio pogrešku u kalkuliranju svoje konstante jer tokom svog eksperimenta nije uzeo u obzir dva seta sile zakrivljene težine. I, umjesto da rezultate raspodijeli na dva seta, on ju je dodijelio samo jednom i krivo odredio gravitacionu konstantu. Korigirana gravitaciona konstanta tako dobiva vrijednost od 1,38 umjesto 5,5."
Dalje mogu i ja računati. Ako je gustoća Zemlje na površini 2.7 onda se prema unutrašnjosti smanjuje. Pošto je gustoća vode 1,00, slijedi zaključak da je većim dijelom unutrašnjost Zemlje - šuplja! Jer bi tekućina i stijene na površini bile znatno iznad očekivanog 1,38.
5. I, posljednji za danas, post zašto bi Zemlja trebala biti šuplja. Kod velikih potresa ustanovljeno je da Ona odzvanja kao zvono sa periodom od 54 minute. To bi mogao biti i finalni dokaz da je Ona i šuplja kao zvono.
U sporadičnim, mističnim znanjima Tibeta koji ponekad dopiru do naših ušiju, posebno je smjestiti teorije Shamballa. Ukratko, ona kaže:
" Gaja je velikodušna i dobroćudna majka koja štiti svako od svojih stvorenja. Gaja je istovremeno i živo biće i čelija makrosvemirskog organizma koje učestvuje u evoluciji, a koje mi nazivamo Bogom.
Duboko ispod 800 milja zemjine kore, u središtu u kojem leži centar gravitacije, otvara se unutrašnja šupljina. Ona je osvijetljena sa solarno-kinetičkom energetskom masom koja je 600 milja široka i emitira radijaciju. U susretu sa unutrašnjom atmosferom ona postaje svijetlost, toplota i život.
Šupljina je promjera 5.800 milja i osvijetljena je konstantnom, blagom, zlatnom svijetlošću koja kreira tropsku klimu koja omogućava raskoš prirode.
Gajini magnetni polovi se otvaraju u cikličnim udisajima od 24 sata svakih šest mjeseci. Otvori dosežu 1.400 milja i predstavljaju dvije od devet čakri (vitalnih centara) koje Gaja ima. Osnovna čakra je u planetarnom centru, unutar solarnog energetskog nukleusa koji iluminira Unutrašnjost. Ovdje počiva Gajina svemirska moć. Sva sile materije, energije i dimenzije vremena/prostora ovdje imaju izvor.
Preostalih šest čakri su smještene na ekvatorijalnim crtama 60 stupnjeva jedna od druge. Svaka od njih označava različit aspekt Gajine egzistencije.
Unutar zemlje živi veliki broj bića različitih kultura i tradicija. Oni se razlikuju i po različitom nivou životne frekvencije, koja opet zavisi od dostignutog evolutivnog stupnja.
Pojedine rase okupiraju divivske pećine i podzemne prostore u Unutrašnjosti, komunicirajući jedni sa drugima preko tunela. Ovdje se mogu naći neki čuveni gradovi naseljeni bićima sa površine koji su emigrirali u drevna vremena. Oni žive na mnogo višem nivou u uspoređivanju sa ljudskom rasom, u savršenoj simbiozi sa planetom i životnim realitetom.
U podzemnim prostorima se nalaze i tajne baze vanzemaljskih grupa. Neke od njih su u kontaktu sa okultnim silama na povrsini zemlje, dok su druge u vezi sa Agartinim operativnim sistemom.
Eterični grad Shamballa je najviši izraz ove unutarnje civilizacije koji vibrira na solarnim frekvencijama. Tu se kreativna ideja i astralni program za Gajinu evoluciju razvija. Tu prebivaju i najstarija bića, na najvišim frekvencijama, koji posjeduju Sunčevu Gnostičku Svijest. Oni su prvi stanovnici Gaje i stvaraoci ljudske rase. Prethodno su došli sa Sirijusa, a još prije sa Oriona odakle potjeće njihova dinastija..."
Fenomen “sjevernih svijetala”, odnosno aurore borealis, se smatra anomalijom. Znanstvena objašnjenja o sudaru sunčevih čestica sa Zemaljskim plinovima je labava. Hipoteza o šupljoj planetarnoj lopti baca drugačije svijetlo na ovaj problem.
Post je objavljen 12.05.2006. u 00:10 sati.