Marketing
RANOJUTARNJI DOŽIVLJAJI
Svira tema iz crtića "A je to"...6 sati...a jednom ću ga zašvikat, taj mob, zajedno sa svim što ima u sebi...mislim, nema gore stvari nego kad te nekakva zvonjava prene iz sna...vragmater i onome tko izmisli nasilno buđenje...di ćeš većeg stresa??
Dobro, kad se već mora...obavezno ustajem na desnu, nogu, zlu ne trebalo...mada to nekad ne pomaže, kad dođu oni grizidani...vučem se do kuhinje, napipavam lončić, već po ustaljenom ritmu stavljam vodu, kuham kavu...mila majko, ovo je nemoguće...pa već bi se i medvjed naspavao zimskog sna, a ja ne mogu oči odlijepiti...I dok voda lagano zakuhava, odlazim u kupaonu, bacim pogled u ono što mi daje nekakav odraz...ma kakva budilica, to treba vidjet, nama si budan...raščupana, blijeda, krvavog pogleda
...tražim taj pijesak koji me žulja, ali nema ga...voda, ah blažena voda..ledena, nije ugodno, al mislim, pomoći će...je, da, pomaže me išokirat još jednom u deset minuta...opet zvirnem u ogledalo...pokušavam se nasmiješiti onome što me gleda, to mi uzvraća osmjeh...širim oči misleći da će takve možda i ostati, šipak...
Vučem se natrag u kuhinju, naravno, voda je do pola već ishlapila, nema veze, glavno da je kava pa makar i sa pola neprokuhane vode...
Slijedi nemoguća misija...ajde, klinci, idemo, polako...škola...ajde, Luka, ljubavi mamina...a, daaaaj, mama, još samo malo...dobro, ja sam te zvala, a ti vidi, neću više dolaziti...onda sjednem pokraj njega na krevet, on bi se, naravno, mazio, a daaaaj, češkaj me malo po trbuhu...joooj, kako sam se fino naspavao...otvara oči, osmjeh od uha do uha, odjednom je budan, odmah pjeva, viče skače....mila majko, zar opet??
...jesi li složio torbu...ma, mama, pa znaš da je danas dan škole???...a znam, samo navika...ajde, obuci se, pa ćemo doručkovati...
Dora, zlatica mamina, ajde, idemo...mrghmghrh...neeeeću...pusti me, ne idem nikamo
...daj, Dora, molim te mišiću, evo, ja ću te malo pomaziti...pusti me!! ne diraj me!! neka se Luka prestane derat!!! Isuse, kako je ta nervozna ujutro kad se budi, pa to je strašno
...dobro, Dora, ajde, još pet minuta...taktika, naučena vremenom...
Onda ja idem po kruh..u naš slavni dućan...tamo me svako jutro dočeka savršeno ljubazna prodavačica koja stvarno misli da smo svi mi tu radi nje, a ne ona radi nas...brzi pogled: kruh nabacan bez reda "čaaa, i onako će se prodat!", sirevi sa crnim otiscima prstiju
, kojima je maloprije listala novine...salamu ne smiješ kod nje kupovati, prvo zato što joj je mesoreznica uvijek, ali uvijek namještena na 5 mm, a drugo što ti nikad, ali nikad, ne da onoliko koliko tražiš, nego bar pet deka više...Kako ona daje kruh? Najprije lista novine, naravno da liže prste usput
, onda lijeno digne pogled i da ti do znanja da nisi baš sad morala doći...nije još sve pročitala...onda počne vikati "ča, ki kruh ćeš, ala, daj, ča ćeš zet?" ko da iza mene ima rep od sto ljudi...a uzimam uvijek isti...onda tim istim oslijnjenim i crnim prstima fino zagrabi kruh i baci ga na pult...svaki dan se kunem da neću više nikada, nikada doći u taj dućan, ali što kad mi je onaj drugi tek u mjestu...što znači, sjedi u auto za komad kruha...e, tu se ja razbudim...još ako sretnem susjedu alapaču koja voli komentirati moju liniju...e, onda sam na konju...buđenje uspješno obavljeno...
Vraćam se doma, a već izvana čujem skriku, viku, psovke...to se Dora digla iz kreveta...mamina curica, raščupana, ljuta, bijesna...a on, ljubi ga maaajka, umire od smijeha, pjeva, luduje...
Svako jutro pokušavam ne obraćati pažnju na te njihove svađe, ma da svađe...to se u tučnjavu pretvori smo ovako...pratim kako im se razvija motorika...on sjeda za stol, i uvijek, ali uvijek prolije mlijeko...ne znam kako, ali to je valjda sastavni dio rituala...Nesquick kuglice moraju pasti na pod...ona ga gleda, klima glavom...joooj Luka kako si glup...a ti?Misliš da si pametna?Smrdi ti iz usta, nemoj ih ni otvarat...onda ona maše rukama, lupa ga, on nogama ispod stola...ja i dalje ne reagiram, jer stvarno nema smisla...jednom sam čak pomislila kako bi bilo fino ostaviti ih da se počupaju onako, do kraja, pa da vidim dokle to može ići...bude tu i ogrebotina i ugriza, ma vole se, strava jedna...
A ja cijelo vrijeme pogledavam na sat i ne vidim minute kad će nestat iz kuće....malo mira dok su u školi...i u 7 i pol, tutanj
...naravno, nikad zajedno, uvijek ona uvrijeđeno šparta ispred njega barem deset metara...ali, iskreno, dragi moji, više me nije ni briga...valjda će se to jednom srediti...ne mogu se više igrati vatrogasca...
Usput, on i dalje ne zna pojam o vremenu...taj nikad ne gleda na sat...uopće mu pojam vremena ništa ne predstavlja...pa i kad mu kažeš, daj Luka jel vidiš koliko je sati'...on samo, kao, pogleda, ali nije baš da ga to nešto brine...ma ljubavi mamine kako su mi oni dobri...kad ih nema doma...
Danas je njihov Dan škole...idem to malo pogledati, imaju nekakve priredbice, ritmiku, igrokaze...opet ću biti jedna od rijetkih mama, što ne znači da sve rade, nego, eto...no, to je već druga tema...
Bolje sam, jesam i ne dam se i neću se dati jer nema smisla...jučer mi je bio jedan dan da ga ne bih nikom poželjela...sva sreća da ih je sve manje i da su sve rjeđi....neću Vam ponavljati da ste mi i opet puno pomogli...hvala Vam, svima odreda jednakom mjerom...
Puno Vas voli Vaša mama
Post je objavljen 10.05.2006. u 08:40 sati.