Marketing
Raj se zove Rote Wand
Eto konačno se desilo nešto vrijedno posta na ovome blogu nad svim blogovima.
Kao što title kaže radi se o prekrasnome penjačkome raju zvanome Die Rote Wand, u gotovo nam susjednoj (bila bi susjedna da nema onog čvrljka između;) ) državi Austriji.
Nakon što su prošli mjeseci i mjeseci od našeg posljednjeg susreta, konačno smo Štefek (nekoć znan kao Steffen, Jelenin prijatelj, dok nisam stigla JA/otimačica/sponzoruša=>kako me neki od milja zovu) i ja ugovorili čvenk negdje na pola puta.Ni sami nismo znali di bi ni šta bi, samo smo iskovali osnovni plan- idemo penjat u Austriju. Tu je od velike pomoći bio Dukši, koji nam je predložio Die Rote Wand.
Nakon dogovora i pregovora, odustajanja i planiranja, samo nas dvoje, koji smo bili i začetnici cijele ideje- krenuli smo u avanturu.
Petak kasno poslijepodne sjedam u auto i pravac Avstrija. Cilj: Rothleiten. Skoro pa se i nisam izgubila, i ne bi da glupi Map24 nije imo krive upute na kraju. I to fakat je imo krive nije da ja samo brijem, i Štef je isto fulo. nakon jednog neuspjelog pokušaja komunikacije sa lokalcima o uputama (taj naglasak ni rođeni švabe ne kuže, al fakat) i jednog uspješnog stigoh di sam hjtela.
Kad sam konačno stigla na odredište, već mi se lagano formirao osmjeh na faci. Voljela bih da mogu opisat kaj mi je prošlo kroz glavu, al ne mogu. Ambijent predivan. Brda, zelenilo, proljeće, cvijeće, procvalo drveće, pričice pjevaju.
A smještaj koji je Steffen random metodom izabrao savršeno pristaje u ambijent- sve onako ažabu ko starinski, rukom slikani ormari, onako, baš tipična austrijska kućica..
Kasno u noći stigo je i drugi dio mog naveza za taj vikend=već spominjani Steffen.
Subota, buđenje kolko god rano smo uspjeli i pravac Rote Wand. Iz daljine stijena je izgledala nedostižno daleko i previše visoko. Ipak hrabro smo se nakrcali opremom i uputili u šumu. Hodanje, hodanje. Prvo uz uzdahe kako je sve predivno, a nakon nekog vremena uz uzdahe kada li ćemo više stići podno stijene. I taj trenutak je, nakon dugog klipsanja uzbrdo, stigao. meta za prvi dan bio je Waschrumpel
ocjene VI-/V (ili kako drugi vodič kaže IV/V+/VI-). Ja sam stvarno bila odlučna da ću konačno voditi neš i u pravm smjeru, a ne samo trkeljati po sportskima, no vodič nije govorio ono kaj mi se sviđa. Svi lakši cugovi su naime imali označen po 1 do 2 spita na kojih 20-25 metara. Šmrc. Hrabrost splasnula. Steffen sve vodio, a na kraju se pokazalo da vodič malo krivo brije i da ima više mjesta za stavit gurtnu, i čak pokoji stariji klin. No, svejedno užitak je bio vrhunski, a smjer stvarno lijep. A tek na vrhu!! Kakav pogled!! Nemam riječi, jednostavno predivno. Izležavali smo se na travi na vrhu i upijali sunce. Kolko dugo, ne znam. .. Divokoze trčaraju uokolo ko blesave, opće ne trzaju na ekipu.
Silaz je malo bio fakat tu mač za mene. Čisto fizički, ima neš sitno otpenjavanja i sve traje i traje. I onda još do auta se spustit.
Kad smo konačno stigli do auta, nisam više imala snage za pomaknut mali prst, a kamo li neš drugo. Al sve je to onaj pozitivan umor, vrijedno je toga, i više no vrijedno.
Opet smo bili dobri i nakon koje pive i večere ošli u krpe oko ponoći željni osvajanja još jednog težeg smjera i jednog lakšeg, jer smo naime odlučili ostat do pon.
I ponovo cijeli onaj dio sa klipsanjem uzbrdo, s time da se u nedelju stijena činila još udaljenijom, zahvaljujući kroničnoj iscrpljenosti od dana prije. I dovukli se mi, te shrvani umorom odlučili se za lakšu varijantu, taman se navezali i pljas, pljas- PLJUSAK!! Dovraga i bez traga. Ništa shrvani činjenicom da smo se dovukli gore radi ničeg, čavrljamo sa 2 lika o mogućnostima silaza nakon penjanja Thymianpfeiler-a i polako vučemo umorne noge natrag prema autu. Dok smo se spustili već je bilo oko 14h, vrijeme za ručak. Kad već ne možemo penjat odlučili smo bar uživat ui krajoliku i otišli u neku ažabu planinarsku kućicu, koju smo otkrili dan prije, na njupanje. Popodne je bilo spavanje za mene i čitanje za Štefa.
Na kraju dana smo zaključili da je i bolje da nismo niš penjali jel smo oboje bili razvaljeni, a ovako smo bar napunili baterije za pon.
I tako smo u pon napunjenim baterijama ponovo krenuli uzbrdo, a plan je bio ovaj puta za stvarno penjati Thymianpfeiler-a (VI/V, ili opet druga verzija IV/VI-/VI), na taj lakši smo se odlučili da ja konačno neš vodim. Raspored cugova je taman bio takav da možemo penjati cug-cug. Ja sam se okuražila i povela svoje prve cugove u dugim smjerovima. Heh, ja faca;) Vrijeme je bilo ok, osim kaj je u jednom trenu opalila tuča- i to taman u mojem cugu, al nisam se ja dala smesti. I zapravo na čudan način tuča je bila bolja opcija od kiše, bar se nije stijena smočila:)
Smjer je bio ok, zanimljiv, al manje homogen od Waschrumpela. U nekim cugovima ima i po nekolko metara doslovno hodanja, ocjene1-2 valjda po kakicama od divokoza i slično:) Ipak, većina cugova je bila fakat ok, po mojim mjerilima. Na vrhu ponovo predivan pogled, unatoč nešto lošijem vremenu. Ovaj put se nismo dugo zadržavali jel je puno toga još bilo pred nama, a i nismo baš bili sigurni dali ćemo naći kanjon koji su nam lokalci preporučili kao teži, ali brži silaz.
Našli smo ga, uz par proklizavanja i, za mene, adrenalinskih napada, prošli ga. S obzirom da su nam noge polako, ali sigurno otkazivale poslušnost, krenuli smo u avanturu zvanu "ajmo hodat po cesti umjesto po strmom šumskom putu". Avantura je potrajala, al definitivno je bila manje naporna za kvadricepse i sličnu bagru, iako to nikad neću priznat štefenu jel ga krivim za predugo hodanje. Iscrpljeni i pomalo neugodnih mirisa otišli smo u obližnji gradić (Frohnleiten, tamo smo i inače večerali..) na njupicu. Ubrzo nakon toga uslijedio je i službeni kraj ove lijepe avanture, i tužna, al i ujedno sretna zbog jednog od najboljih vikenda u dugo vremena, oko ponoći stigla sam doma u rodni kraj..
EDIT: evo dobila fotke!pa eto neke..
Post je objavljen 09.05.2006. u 22:11 sati.