Marketing
Jednom kad se zaljubiš...
''When I'm feeling blue, all I have to do
Is take a look at you, then I'm not so blue
When I'm in your arms, nothing seems to matter
My whole world could shatter, I don't care
Wouldn't you agree, baby you and me got a groovy kind of love''
Phil Collins - Groovy Kind Of Love
Jedne jesenske večeri, sjećam se... bilo je hladno i imao sam preveliku jaknu... to me činilo nervoznim i provlačilo je nelagodu tamo negdje između četvrtog i petog kralješka... stajao sam ispred faksa, držeći u rukama dvije plastične kutije s natpisom Traxdata vjerno utisnutim na plastičnim papirićima koji su bili unutar kutija... često sam ih otvarao i zatvarao, da ubijem malo tu nervozu... bezuspješno... provjeravao sam je li sve u redu... je li svaka riječ na diskovima koje sam s najvećom pažnjom spržio bila zapisana onako savršeno kako sam ja to zamislio i htio... oduvijek sam bio prilično samokritičan, pa mi je tako i cijela ta situacija djelovala poprilično zamrljano, packavo i nimalo lijepo. Brzo sam izvukao malo ionako predugačak rukav jakne da obrišem malo mrlju što je ostala od markera... nije pomoglo, ništa... nek je tako kako je... sklon sam prepuštanju situaciji kad je bezizlazna...
Uranio sam prilično na ugovoreno mjesto... tipično za mene... tako samo da se malčice mučim vlastitim samokritičnim, teškim i neugodnim mislima i dunem tako u svijeću ono malo samopouzdanja koja tinja u meni... mislio sam kako mi je jakna prevelika i to me ubijalo jednostavno u pojam... ''sve je to majčina krivica'', mislio sam, ''jeb'la je ideja o prehlađenim bubrezima, mokraćovodima i čemu sve ne... i o prokletoj jakni do koljena... da je jeb'la...'', a ni predugačka kosa mi nije išla u prilog... ''samo ja uvijek moram imati ovako neurednu frizuru... kako jadno'', osim toga sam imao i kojih 5 kila previše... (sad na to gledam kao na vremena kad sam bio ''mršav'', op.a.) i tako, svašta mi je prolazilo kroz glavu, a djevojka s kojom sam se trebao naći još nije dolazila... odlučih se poigrati mobitelom... pa šaljem poruku... kako će me prepoznati... hm... jedina budala pred faksom te hladne jesenske večeri s dva CD-a u rukama, predugom jaknom, neurednom frizurom i 5 kila viška... poruka je glasila nekako ovako: ''Dolaziš li uskoro? Ja stojim s CDima pred faksom u prevelikoj jakni...;)'' Ajd, ovaj dio o jakni je za mene bolno iskren... možda ga ocijeni i simpatičnim...
Dolazi odgovor ubrzo, u liku malenog metar i šezdeset visokog čuda, prekrasnih usana, lijepih rumenih obraza, te bezobrazne prćaste guze... No, unatoč svim ovim divnim atributima, ono prvo što mi je privuklo pažnju bile su njene predivne velike i duboke oči... kažu da su oči ogledalo duše, pa ako je tako, njena duša bila je jednostavno... ah... jednostavno je oduzimala dah... dakako, to joj nisam mogao reći... ''Hej, čuj, imaš prekrasnu dušu'' jednostavno ne prolazi kod žena danas... pa sam se po uzoru na svakog iole neintelignetnog dripca odlučio na varijantu ''Tako, izgledaš mi ko neka mala Makedonka...'' iza čega je uslijedilo ''Baš ko majka Tereza''... najgori ulet ikad... a, dobro... nije to ni bio ulet... jer mi smo ipak bili dobri prijatelji... oni virtualni...
Besane noći smo provodili bjesomučno tipkajući skriveni od tako neželjene javnosti, daleko u bespućima cyberspacea... u doba kada za sve ''pravokutnikovce'' popularni Blu Rum nije bio toliko popularan... heh... daleko od toga, bio je samo naš... kao da je tih par mjeseci Netko Od Gore preuredio sve tako da to mjesto bude redovito prazno... samo za nas... i tako... nismo bili neki očajnici koji traže srodnu dušu uokolo, pa besciljno tapkaju ponekad i premračnim i preružnim mjestima kako bi istu pronašli... niti smo bili neki stari poznanici koji su se ponovno našli... niti oni što iz zabave odlaze na net upoznavati nekoga s kim bi probali i nešto više... bili smo jednostavno... mi... svoji... gradili smo jedan divan virtualni prijateljski odnos... Ona se tamo našla jer joj brat studira pravo, a ja jer sam bio nadobudni brucoš... sasvim dovoljno za magiju...
Ne znam točno kad sam se prvi put zaljubio... je li to bilo u trenutku kada smo se rastajali te prve naše zajedničke večeri, kada sam je očajnički poželio poljubiti samo zato što mi se to činilo ispravnim... je li to bilo u onom momentu kada je svojim malenim rukama čvrsto obuhvatila čašu da je konobar ne odnese i onda ga mrko pogledala napućivši donju usnu onako kako samo Ona to zna... ili je to možda bilo dok sam je gledao kako ženstveno i pomalo drsko hoda, a opet tako slatko i nevino gurajući tek neznatno, ali dovoljno da okrene čitav moj svijet, jednu nogu pred drugu... Je li to bilo onda kada se te kišne večeri prvi put zavukla meni pod rame, skrivajući se od opakog goluba na Trgu... ili tamo negdje dok sam je zaneseno gledao kako priča svakakve bitne i manje bitne stvari smješeći se onako božanski... a vjerojatnije je ipak da se to dogodilo kada je po prvi put podigla pogled i kada sam je pogledao ravno u dušu... iako moguće je da se to dogodilo upravo na chatu brojnih večeri prije... u kojekakvim malim noćnim razgovorima... naposlijetku, postoje i neke teorije o tome da je to bilo kada sam prvi put ugledao njen nick... ali to su samo razna naklapanja... jedno je sigurno... zaljubio sam se u tog malenog anđela već barem milijun puta...
Snivamo otada razne snove zajedno... no svi se čine tako dalekima, baš kao što je i Ona sada... daleko od mene, u tri tisuće godina starom rimskom gradu na sjeveroistočnoj obali Jadrana... i iako mi strašno nedostaju neke samo njene sitnice, poput onog božanskog smješka, mirisa, usana, njene beskrupulozne jezičavosti te predivnih očiju, još uvijek se uspjevam jednakom strašću ludo i nepovratno zaljubiti u Nju, jedinu moju malu ludicu... i dok god to tako bude, mogu jamčiti da će nam se svi snovi približiti... i jednom čak, usuđujem se reći... i ostvariti...
Post je objavljen 08.05.2006. u 00:37 sati.