Naš um je nevjerojatan instrument neograničenih mogućnosti…ali činjenica je da ga ne iskorištavamo i njegov potencijal ostaje…“vjerojatno je 99% čovjekovih mogućnosti neiskorišteno“…
„ponašamo se poput obitelji koja ima na raspolaganju golemu palaču, ali radije boravi u nekom kutku podruma“
Moto današnjice je: brže, jače, bolje…svijet usmjeren na materijalno bogatstvo i vanjski sjaj… Bezbroj savjeta kako učvrstiti tijelo, nabildati mišiće, skinuti suvišne kile, ispeglati bore…No nismo li nešto zaboravili?? Brinući se za svoju vanjštinu jesmo li zaboravili na svoj zakržljali duh koji vapi za širenjem?? Kada ste zadnji puta osjetili onu pravu istinsku sreću koja nije potaknuta vanjskim materijalnim podražajima?? Jednostavno da ste zadovoljni sobom u dnu duše…sve treba ravnotežu pa tako i naš duh se treba razvijati usporedno sa našim tijelom…
Živimo u užurbanom svijetu...sve je danas "fast"... fast food, fast cars...A gdje žurimo, hoće li nam nešto pobjeći? Ili nas netko proganja? Ne znam. Ljudi većinu vremena provode radeći poput strojeva, bez razmišljanja…uvijek kao da smo korak do sna...Civilizacija usmjerena na materijalni svijet, na ovladanje prirodom stvorila je velika tehnološka postignuća, ali nitko nije mislio na cijenu toga… Ponekad se pitam dali su naši preci bili sretniji, zadovoljniji…nisu imali ove sve „prednosti“ koje se nama nude na raspolaganje, ali čini mi se da je život bio lakši i jednostavniji…sve se odvijalo lagano, bez opterećenja…ljudi su odvajali vremena za zajedništvo… A mi? Zastanemo li da pomirišemo ruže??
„Sjediš prikovan, kao u zatvoru.
Sve je mračno kao u crnoj noći.
Ne znaš hoćeš li još uopće živjeti.
Ali tvoj duh je jači od tvoga tijela.
On opet pali svjetlo,
možda samo jedno posve slabo svjetlo.
Ali ti ipak možeš opet malo vidjeti.“
Post je objavljen 07.05.2006. u 21:52 sati.