Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/runaway

Marketing

Putuj Europo, nemoj više čekati na nas


Jutros sam, preturajući po ormariću s knjigama za fax, iskopala podeblji paketić – s razglednicama iz Belgije.
Proletjelo je već mjesec i pol dana od kako sam se vratila, a kartoni sa slikama Bruxelleskih crkava i trgova, kojima sam namjeravala vaditi mast i izazivati ljubomorno zelenilo svojim prijateljima i rodbini, još uvijek nisu proslijeđene dotičnima.
Pri samom prisjećanju na mukotrpne obilaske souvenir shopova u potrazi za onima koje „najuvjerljivije oslikavaju duh Belgije“ (tj. ne prikazuju samo razmrljanu fotografiju nekakve sporedne građevine, u noći) , hladan znoj pri suočavanju s cijenama istih, te nervoznog preturanja po jedinim preostalim kovanicama eura kojom sam ih priskrbila, dođe mi da si razrežem žile njihovima rubovima.
I opet se ispostavilo da je učenje jedna jako korisna stvar. Da sam ranije išla rovati po knjigama, ne bi toliko vremena trebalo da mi razglednice zapnu za oko.

Oni koji su me dočekali raširenih ruku i klicajem „Pričaj-kako je bilo?! Hoćemo čuti sve: OD tegljenja kofera prema Zagrebačkom kolodvoru DO silaska s vlaka na tom istom“ (očito ih onaj dio sa tegljenjem kofera do kuće nije zanimao), shvatiše ubrzo da je tu rečenicu bilo mudrije prešutiti, jer bi i bez nje bili dovoljno izloženi mojoj žudnji da im sve, u najdužim mogućim crtama i vrlo iscrpno, prepričam. Nekoliko puta, da im se gradivo dobro slegne.

Inspiracija za tu temu iskrsavala je posvuda, a svoje sam dojmove darežljivo dijelila sa svima – poznatima i onima prvi-put-viđenima, zainteresiranima i indiferentnima. Nije čak bilo niti važno radi li se o pozitivnim ili negativnim karakteristikama Belgije.

Frendica bi primjetila kako grad izgleda lijepo osunčan, a ja bih počela:
A da tek vidiš Brugge! Uske, šarene zgrade, s velikim prozorima, kamenom popločane ulice...Pa onda predivno uređeni trgovi, i parkovi, i kanali s mostićima. A, sve vrvi od dućana, čokoladerija i restorana gdje poslužuju doručak...Kao iz bajke!“

Sjele bismo potom u kafić (u kojem se voda NE plaća 2,5 EURA :) ), pričekale konobara (koji NE BI u istoj sekundi u kojoj smo zauzeli stol dolepršao do njega) i naručile Karlovačko (a ja bih pritom promrmljala: „...Kad već nemate Leffe ili Jupiter.“).

Prigovarala bih što naši tramvaji kasne („Po belgijskima možete nariktavati svoj sat“), što su spori („Njihovi lebde!“) i što nemaju ugrađene wc-e („U njihovima uvijek ima čak i mirišljavog sapuna i papira.“).
Također, kontrolori u Zagrebu nemaju crvenu kapicu i šareno odijelo, a niti se cere od uha do uha.

Premda bismo cvokotali i tresli se od hladnoće (dok bi se vraćali kući u jutarnje sate), govorila bih kako je „naša zima slaba konkurencija onoj 'sjevernijoj' “.

Opskrbljivala bih se slanim štapićima (o kojima sam totalno ovisna) kao da sutra očekujem nuklearni rat, objašnjavajući prodavačici „Znate, u Belgiji ih gotovo nigdje nema za kupiti...A mi se 'približavamo Europi', pa se bojim da ih i ovdje ne istrijebe.

Za ručkom bih običavala informirati sve prisutne kako „njihov jelovnik obavezno sadrži krumpir na nekoliko načina“, i „povrće im je poput plastike“, a „sva su jela nekako slatkasta“.

Uvjeravala sam svoje gey-frendove da je Belgija mjesto koje svakako trebaju posjetiti, jer „homoseksualce tamo nitko ne naganja palicom“.

S podsmjehom bih čitala članak o „razvitku Hrvatskih luka“, znajući da nikad neće nadići onu u Antwerpenu.

Tijekom potrage za dućanom koji radi u 12 navečer, nikad ne bih propustila napomenuti da „tamo imaju night-shopove otvorene cijelu noć“.



Trebalo je otprilike mjesec dana da ljudi konačno počnu prokretati očima čim bih krenula da izustim neku od usporedbi. Nesumnjivo, Belgija im je izbijala i na uši i na sve ostale organe.
Moji dobronamjerni pokušaji da im približim tu zemlju, o kojoj većina kao jedinu asocijaciju ima Carlu del Ponte, postigli su potpuno suprotni učinak: postala im je antipatičnija čak i od spomenute „asocijacije“.
Zato odlučih, obzirna kakva jesam, ne spomenuti ni riječi o zemlji na B na svom blogu – ne želim s time dodijavati i čitateljima.

Ali, da se još barem jednom vraćam tamo, o tome nema dvojbe.
Pa, neću valjda dozvolit da razglednice propadnu?!




Post je objavljen 07.05.2006. u 18:01 sati.