(Slavko Mađer 1922.-1946.)
Zalupio sam zauvijek vratima
i okrenuo sa nisam više.
Srcem sam se spustio vlatima
i u vlaću ogrijao ruke
pokisle od života i kiše.
Zaboravio sam brige i ljudske laži
da i u mom životu bude malo tiše.
Prišao sam zemlji i ko bolesnik
tiho na nju legao:
trave šumom šapću da sam im dobar prijatelj.
One razumiju moju bol. One jedine.
Trave, tanke moje trave, rijeke,
vrbe i most prijatelji su naši.
I čovjek nenađen. I zvijezde kojih naberem pune šake
svijetle ko krijesnice.
A ja mogu biti sâm. Sa zvijezdama u šakama.
(Meni tako malo treba da sam sretan.)
Igram se njima - bacam ih u vodu, s mosta kao dječak.
I kada sam među ljudima osjećam sa sâm.
Inače lutam po šumi i jedem crne divlje trnine.
Ko šumski čovjek. Kao Pan. I pomalo sam sretan.
P.S. danas sam naišla na tu pjesmu
Post je objavljen 07.05.2006. u 17:17 sati.