Godišnjica nemilog događaja je iza mene. Sada je kao lakše. Ili nije, ne znam. Događaji stari godinu dana nizali su se pred mojim očima kao nemontirani film, trenutci koji su obilježili moj život, žigosali ga kao kravu usijanim žaračem. Prošli trenutci klizili su kao suze niz moje lice, a ona u njima raspeta na križ, blaga, pomirena sa svime što joj život nije dao, od morfija u magli, tanahnih ruku, plemenita, lijepa i kada je život već otišao iz nje.
U ono vrijeme moj je unutrašnji mir ostao netaknut zbivanjima. Znala sam unaprijed što treba činiti, svaka stvar na svom mjestu, svaka misao uredno posložena na policama svijesti, nesvijesti, ovostranog, onostranog, sve je bilo spremno da Bog spusti svoju ruku i odnese što je naumio odnijeti. Kako je moja najdraža rekla kada je sve krenulo nizbrdo: „Znaš, loše stvari se ne događaju uvijek drugima.“ Ja sam je slušala i slijedila njenu pragmu. Nikog nisam krivila, život donosi gorke plodove ponekad.
Za mene ona nikad i nije otišla, stalno je tu, brine. Kada zapadnem u teškoće nekim čudom se stvari riješe same od sebe. Netko će reći da imam puno sreće u životu, ali ja znam da to nije sreća. Sada je već ljuta, osjećam to. Ostavila je za sobom sve da mogu bezbrižno dalje, što god hoću. A ja sam od onda povlačila samo glupe poteze. Toliko glupe da ih mogu tumačiti jedino vlastitom odsutnošću. Kao da je samo dio mene ostao ovdje, a ostatak se pogubio, odlutao, igra se negdje s pikulama. Nije mi čak ni važno. Ništa više nije zaista važno.
Kad se osvrnem na zadnjih godinu dana puno vremena zapravo nedostaje. Dani, tjedni, mjeseci nestali su, ne znam gdje ni što se s njima desilo. Možda puno sanjam, o kulama u pijesku, o moru, suncu i njenom pogledu na meni.
Da, čini se da sam zaspala. Ne znam točno kad, ali sve mi ovo izgleda kao da sam klonula usput, razvrstavajući privide svog života, dok sam organizirala nastavke. Još uvijek spavam, nikako da se probudim. Središte je izvučeno kao osovina iz vrtuljka, lete dijelovi u bestežinskom stanju, sporo, polako, prolaze pored mene, a ja ne mogu ispružiti ruku. Umivena prošlim suzama i novima koje oplakuju stare, u snu bez snage.
Post je objavljen 06.05.2006. u 15:05 sati.