Pregled posta

o Danielu...dio 4.....sljedeći dio je o nekom drugom...;-)

Gleda u pod iz dva razloga: jedan je taj što stvarno mora paziti da se ne položi na pod koliko je dugačak i širok, a drugi , za njega važniji je taj da slučajno ne bi sreo nekoga od njegovih starih prijatelja s kojima je svaki dan igrao nogomet na cesti ispred tih malih kućica iz kojih se gotovo stalno čuju kojekakve dernjave i udarci. Sada nije čuo nikakve ženske vriskove, ali tek je rano jutro, a on je siguran da će ih ipak biti. Razmišlja o tome zašto se nada. Ne zna, ali mora priznati da se u njemu nešto događa. Kada je bio manji znao je imati takav osjećaj, koji je došao naočigled sasvim bezrazložno, ali se na kraju uvijek uspostavilo da je taj dan po nečemu važan. Takav je osjećaj imao i onog dana, pomisli on. Nekada se pita zašto ga taj događaj još uvijek muči, ta inače ljudi prerade ta iskustva, a u njemu i njegovoj obitelji to sva ta sjećanja iz dana u dan izlaze ponovno na vidjelo. Najgore je to što nitko nikada ne priča o tome. Svi su se zavukli u svoje puževe kućice, gdje ih oklop štiti od ostalih ljudi. Ne održavaju nikakve kontakte s ljudima u svojoj okolici jer se svi boje da budu povrijeđeni. Od svih njih jedino se je njegova majka uspjela otvoriti jednom čovjeku. Vjerojatno je o toj temi sa Zdravkom razglabala nebrojivo puno puta. Marina se odvraće od samoubojstva tako da ne jede, iako će se ako tako nastavi nenamjerno ubiti. Bolesno je mršava, a to pokušava prikriti širokom i vrećastom odjećom.
Dino ga je najviše zabrinjavao. On bol potiskuje tako da si nanosi bol, samo što je ova u drugom obliku. Daniel sumnja da je njegov brat samo na antidepresivima i valliumu, u zadnje se vrijeme ponaša sve čudnije i čudnije. Stvarno se ne bi čudio kada bi našao neki bijeli prašak skriven među njegovom odjećom.
Daniel je od njih troje bio psihički najčvršći. On je potiskivao bol tako da kupuje budilice i svira gitaru. Gitara ga je oduvijek ispunjavala, a budilice su u čvrstoj uzročno-posljedičnoj vezi sa onom subotom.
Iz njegovih ga razmišljanja trgne grub muški glas koji viče:»Ivane, pazi u kutiji je posuđe!!», te odvrati njegov pogled s poda na mjesto događanja. Ugledao je dječaka njegovih godina , ili možda malo starijeg od sebe, u izlizanim starim trapericama, te majci na kojoj piše «UNITED COLORS OF BENNETTON» , koji nespretno uzima kartonsku kutiju iz stare prikolice. «Na kraju simbola robne marke ne piše točka» pomisli on. Sasvim sigurno kopija. Nije ga to smetalo, ali si je već mogao zamisliti reakcije njegovih razrednih kolega, koji su svi odreda šminkeri kako bi posprdnim glasom izjavili «vrlo inteligentne» proste neproširene rečenice poput:»Sam što na majci ne piše ˝MEJD IN KORIDOR˝». Takve su izjave svakodnevnica u njegovoj školi, jer ide u privatnu gimnaziju kojoj je školarina toliko velika da si niti jedan prosječan građanin ne bi mogao priuštiti jednu godinu školovanja tamo, a kamoli sve četiri. U razred ide zajedno sa još četiri učenika koji se na njega ne obaziru, ali je to njemu dobro jer po svojoj prirodi nije baš najdruštveniji tip. Bar ne od one subote.
Ne zadrži pogled na tom dečku , već ga skrene na curu koja izlazi sa suvozačevog mjesta blijedožutog Golfa 2.


Pogledi su im se tek na trenutak spoje, ali mu se sve to čini duže i realnije od proteklih šest godina, koje su bile tek neki polusan. U tom trenutku kao da vrijeme staje. Sada je od nje udaljen tek nekih devet-deset metara i jasno vidi njezine plavosive oči. Kažu da su oči ogledalo duše, a ako je to istina, onda je njezina duša zarobljena u teškoj patnji i grižnji savjesti. Daniel se pita je li i njegove oči imaju isti taj tugaljivi izraz. Ona posramno skrene pogled o pod, a njemu se u tom trenu polako počinju uključivati i ostala osjetila, i počinje doživljavati ovaj svijet. Oni kao da su maloprije bili u nekom paralelnom svijetu, neovisnom o ovom pokvarenom, korumpiranom i beznadežnom svijetu.

Sada polako shvaća zašto svi nose ove kartone, i zašto je tu ova prikolica, ta ti ljudi se sele. Sudeći po tome da unose kartone u kuću , a ne iznose je iz nje , od sada vjerojatno žive tu, u ovoj kući sa limenim krovom, i sivom fasadom, koja je očito nekad davno bila bijela. Ne želi svojim buljenjem ispasti napadno, ali jednostavno opet mora pogledati tu curu. Budući da je njezin pogled još uvijek prikovan za vreli asfalt, on ju odmjerava od glave do pete. U oči mu upada njezina duga tamno smeđa kosa, koja savršeno počešljana pada na ramena. Sasvim sigurno ona osjeti njegov pogled na sebi, te joj zato obrazi poprimaju blago ružičasti nijansu, tako da njezin gotovo savršen ten privlači njegov pogled. Očito je da su svi ovi ljudi koji tegle te pakete na leđima njezina obitelj i da imaju puno posla oko useljaja, pa zato joj ne može jednostavno prići. Sada kada hoda u ravnini paralelno mjestu gdje ona stoji, udaljen tek za širini auta od nje, on joj daje sramežljivi smiješak u nadi da će ga ona primijetiti.
Daniel ju je izgubio iz vidokruga, ali se osjeća bolje nego i u jednom trenutku u zadnjih šest godina. Mora priznati da ga je ova situacija poprilično zbunila, jer mu se niti jednom , otkad je ušao u ovu adolescentsku dob nije svidjela neka djevojka. Uvijek se pokušavao ograditi od takvih osjećaja. Nikada nije imao curu, a nije se u svojih šesnaest godina niti jednom pravo poljubio. Jednostavno mu je ideja da nekomu može dopustiti takvu blizinu s njim, bila odbojna. To bi značilo dati nekomu priliku da ga povrijedi. Šest godina ga nitko nije zagrlio, nije to nitko čak ni pokušao. Majka mu je bila previše zauzeta organizacijom svojeg novog života, a budući da je dijelom krivila svoju djecu za ono što se dogodilo, nije osjećala potrebu da ih zagrli uz riječi koje bi ih utješile. Nije niti jednom, u bilo kakvom kontekstu izjavila skup riječi koji bi zvučao imalo majčinski. Sestru i brata nije ni najmanje krivio za to što ga nisu tješili ili s njim stupili u bilo kakav kontakt. Oni se isto osjećaju kao i on. Imaju iste brige i iste neizrečene riječi na duši.
«Što muči samo onu djevojku??», pita samog sebe očekujući odgovor, kojeg naravno, ne dobiva uzvraćenog.
On je oduvijek bio omiljen među curama, ali bi se one, nakon što ih on pogleda onim tamnim očima u oči i kaže nešto, bilo što što bi njih teoretski moglo povrijediti, ohladile. Daniel zna sve načine na koje se može otkantati, posramiti i uvrijediti jednu gradsku šminkericu. U tome ima poprilično iskustva.
«Ovo je čudan osjećaj», pomisli on. Taj jedan pogled u te jedinstvene oči, koje su nalik na košutine, kao da ga je promijenio. U tom se trenutku cijeli svijet činio se tako dalekim, sva ta njegova sjećanja izblijedila su i prvi put su nakon šest godina na nekoliko sekundi nestala bestraga. Osjećao se tako slobodnim, kao da njegov život ovisi samo o njemu. Toliko mu se svijet činio harmoničnim, a mogao bi se okladiti da je u pozadini svirala Disneyeva pjesma «A Whole New World», koja svira kao uvod Aladina, njegovog, nekad, najdražeg crtića.
Hodao je tako cestom, šutajući mali sivi kamenčić i razmišljajući o svemu, pa i o onom danu. To je radio nebrojivo puta, ali sada je sve to gledao iz drugog svjetla. Još uvijek su ta razmišljanja bila bolna, to će uvijek i ostati, ali prvi puta mu se učinilo da će sve biti u redu. Prvi put je čak razmislio o tome da počne razgovor u obitelji na tu temu, da se to jednom i zauvijek izbaci iz njihovih života, da ih ne prati na životnom putu kao noćna mora. Gledati život iz drukčije perspektive; to je ono za čim je čeznuo od one proklete subote. Sada bi najradije pričao s tatom i rekao mu da je jebeni idiot, jer je ostavio nešto najsvetije na ovom svijetu-svoju obitelj.
Samo bi mu htio pokazati portret tog ostatka ostataka , koje se odavno više ne može nazvati obitelji. Samo bi mu htio pokazati da je za sve on kriv. On i njegova sebičnost.
Pogledavši na sat, vidi da još može stići na treći sat. Da ne dođe do zabune, još uvijek mu je bilo svejedno za školu i za posljedice kojih će biti zbog njegovih neopravdanih sati, u kojima je sjedio i samosažaljevao se…ali mora nešto raditi. Te su velike sivoplave oči nalik košutinima, sasvim zaokupile njegovu pažnju, njezina se pomalo punašna, no ipak savršena linija, urezala u njegova sjećanja, a ravna smeđa kosa svaki put kad na nju pomisli nanovo začara.

Tako se , bez ikakve žurbe ,uputi prema onoj zgradi koju mrzi, gdje će naići na ljude koje mrzi, i nastavnike koje mrzi on, ali ima osjećaj da je mržnja obostrana. Prvi put ide rado u tom smjeru, nadajući se pak još uvijek da neće naletjeti na svoju staru ekipu. Oni su ga od sebe odbacili i smatrali ga šminkerom, a mora se napomenuti da je rat između ta dva društveno-socijalna kruga uvijek postojao, a sasvim sigurno će uvijek postojati. Svako se malo organiziraju šore, koje ne pridonose ničem drugom osim džepu privatnih liječnika šminkerskih pubertetlija. Naravno da ima i razbijenih noseva kod….nazovimo ih klošarima, ali oni nisu u stanju plaćati skupe doktore ili plastične kirurge da uklone onu malu jedva primjetnu grbicu na nosiću.
Opet dolazi na onu raskrsnicu , na kojoj je jutros skoro izgubio život, ali i dobio prvi put , nenadano, nakon šest godina tračak nade. Dok tako hoda prema tom raskrižju, vidi bliješteće crveno svjetlo na nasuprutnom semaforu.
«Crvena, boja ljubavi», pomisli, i stane, jer sada je našao prilično dobar razlog koji ga održava na život.


Post je objavljen 05.05.2006. u 19:54 sati.