Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/samomisli

Marketing

Ima dana


Ima dana kad se sve u meni buni protiv bilo kakvih rečenica pa najradije šutim. To su oni dani koji su tužni, sjetni, umorni i ostarjeli već od svog početka i koji su od ranog jutra osuđeni na puko odživljavanje, što god ja mislila o tome ili što god pokušala učiniti da ih promijenim. Dani u kojima bih, da se ne odlučim na šutnju, vjerojatno rekla ili napisala nešto pogrešno. Nešto što mi nije nalik i što nikad poslije ne bih potpisala. Pa šutim.

Ima dana kad negdje otputujem (rijetki su, ali u posljednje su se vrijeme nekako zaredali) pa samo upijam neke buduće rečenice za koje i dalje nadobudno vjerujem da ću ih jednom ispisati, iako sam se već milijun puta uvjerila da su misli neuhvatljive poput mjehurića od sapunice i da im je rok trajanja prekratak za odgađanje.

Ima dana kad mi je puno draže voziti bicikl oko jarunskog jezera nego sjediti pred ovim zaslonom pokušavajući dovesti u red nedorečene odnose među svojim likovima ili uobličavati u novi post sve ono o čemu sam u posljednje vrijeme razmišljala.

Ima dana kad bih prodala dušu da imam vremena svratiti ovdje i napisati post, ali me neumoljivost svakodnevnice odvede na posao, u nabavku, na banku, u poštu, u Uspomenićevu školu, kod liječnika, na tržnicu, na neki neodgodiv sastanak, trbuhom za kruhom. Tada obično budem ljuta na sebe što nisam pisala onda kad mi se baš i nije pisalo i na okolnosti koje mi ne dopuštaju pisanje onda kad mi se piše.

Ima dana kad 'nasaftam svoje pero tintom', prepoznam u sebi tisuću razloga za pisanje novog posta i već mu nazirem buduće obrise, sjednem, otvorim dokument u kojem pišem postove, skuham si kavu, zapalim cigaretu - a onda u inboxu otkrijem neki hitan i neodgodiv posao koji treba završiti jučer. Ili Uspomenić zatreba moju pomoć oko škole. Ili bliska prijateljica svrati na kavu. Ili me netko nazove pa me razgovor odvede negdje drugdje, daleko od posta i bloga i od mene same.

Ima dana kad odlučim ukrasti sat-dva-tri kako bih pročitala zadnje postove na najdražim blogovima, a onda shvatim da nemam vremena koliko bih htjela i koliko meni dragi autori zaslužuju, pa onda odgađam, odgađam, odgađam...

Ima dana kad sam toliko smirena da nastojim taj mir sebično sačuvati za sebe, i dana kad sam toliko uznemirena da se ne usudim o tome progovoriti.

Ima dana kad mislim kako bih trebala ugasiti ovaj blog i definitivno se oprostiti i od njega i od vas, ali znam da bih tako sahranila onaj dio sebe koji se izborio za svoje postojanje baš onda kad mi se činilo da više nikad ništa neću moći osjećati, misliti, govoriti ili pisati.

Ima dana kad svom silinom osjećam dobre vibracije svojih virtualnih srodnika. I onih koje sam upoznala, i nekih koje nisam. Tada znam da mi mjesto nije samo na jednom mjestu. I da se riječi ne moraju uvijek dogoditi da bi se događali ljudi.





Post je objavljen 03.05.2006. u 17:20 sati.