Ponukan postom mog dragog su-tragača Ankha, napisah ovaj post. Naime, uistinu imam potrebu reći neke stvari u vezi knjige "Da Vincijev kod" Dana Browna.
Prije svega bih htio reći da ni u kojem slučaju ne osuđujem nikoga kome se knjiga sviđa. Naprotiv, drago mi je da ste uživali u nečem što ste čitali i u redu je ako vam se dopada to što ste pročitali. Ipak, htio bih vam ponuditi i drugačiji pogled na stvari. Iako vam se možda knjiga dopala, molim vas da se ne poistovjetite s idejama iznesenim u knjizi i da ne smatrate da je protivljenje tim idejama usmjereno protiv vas. Cijenim pravo svakog čovjeka da misli svojom glavom i sam odlučuje što mu se sviđa, a što ne. Jedino što bih vas molio je da se iskreno zapitate jeste li možda zbog nesumljivo zanimljivo prezentiranog štiva i zbog pitkog stila pisanja, po nekoj vrsti inercije podsvjesno usvojili ideje za koje nema nekih uvjerljivih dokaza. Ako smatrate da niste, te da vam je um ostao otvoren i za drugačije poglede, tada nema štete u tome što vam se knjiga dopala.
Ja bih sada rado ponudio nešto drugačiji pogled od onog u knjizi. Kao što je poznato, osnovna ideja knjige srodna je onoj iz knjige "Sveta krv, Sveti Gral" trojice autora. To je ideja da je Isus Krist u stvari samo običan čovjek, a sve ostalo je samo legenda. Ovakva ideja uistinu hrani materijalističko razmišljanje, te će zasigurno naći plodno tlo kod svih koji su mu skloni. Ali što ako je to ideja koja nas sprečava da ispravno doživimo upravo najvažniji događaj u cjelokupnoj ljudskoj povjesti, od prije početka vremena pa do kraja vječnosti? Zvuči pretenciozno? Ja čak mislim da je i to preblago rečeno.
Kristov dolazak i boravak u jednom ljudskom tijelu uistinu je neiscrpan izvor za nadahnuća svake vrste, te ako budemo nastojali prodrijeti u misterije vezane s njim, imat ćemo se uistinu čime baviti dok je svijeta i vijeka. Naime sama božanska Riječ, načelo po kome je stvoreno sve što je ikada stvoreno, sam Bog Sin, došao je među nas i pojavio se kao jedan od nas. Hajde da samo pobrojimo duhovna bića, onako kako ih je imenovao Pavlov učenik Dionizije Areopagita, koja stoje između nas i Krista, te koja su i sama toliko uzvišenija od nas da bismo ih mogli s pravom zvati božansko-duhovnim bićima: Anđeli (Angeloi), Arhanđeli (Arhangeloi), Prapočeci (Archai), Snage (Exusiai), Moći (Dinamis), Mudrosti (Kyriotetes), Prijestolja (Thronos), Kerubini (Cherubim), Serafimi (Seraphim), Duh Sveti, Krist - Bog Sin. Treba vremena samo da ih nabrojimo, a kamo li da doživimo njihovu veličinu. Pogledajte samo koliko je Krist nisko sišao u svojoj ljubavi prema čovječanstvu. Uistinu se radi o događaju bez presedana, ne samo za nas, već i u kozmičkim razmjerima. A tek koliko je na nas utjecao njegov dolazak i njegova žrtva za nas? Koliko se nakon toga sve promijenilo a da mi još nismo svjesni ni djelića te velike promjene? Da i ne spominjemo što bi se s nama dogodilo da nije došao.
Ako i vi razmišljate slično, ne mogu a da ne budem sretan zbog toga. No, ako vam to zvuči pretjerano (iako moram priznati da sam se još i suzdržavao), tada bar ostanite otvoreni i prema toj mogućnosti. Možda ne danas, ali jednom bi vam mogla nešto značiti.
Da se razumijemo, u knjigama Dana Browna zasigurno ima i nekih istina i zanimljivosti, no u današnje vrijeme valja biti posebno oprezan jer: U ŠUMI MALIH ISTINA ČESTO SE SKRIVAJU VELIKE LAŽI!
I na kraju, mislim da je "Da Vincijev kod" dobra prigoda da se i mi koji vjerujemo u Krista zapitamo koliko je snažna ta naša vjera, te da se svi koji bi htjeli širiti sretnu vijest zapitaju nije li njihov način postao isuviše suhoparan, te nisu li izgubili žar u srcu, nisu li počeli neke stvari uzimati zdravo za gotovo i prestali se diviti onome čemu se nikada ne može dovoljno nadiviti.
Post je objavljen 03.05.2006. u 00:45 sati.