Stajala je pred obiteljskom kućom, zbunjeno promatrajući užurbanost svojih roditelja. Sumrak je lagano obavijao dvorište a ledeni vjetar je sitnim zubićima grickao njene obraze. Ulica nije bila osvijetljena, jedino svjetlo je dopiralo iz kuće. Majka je stavljala stvari u prtljažnik auta dok je otac poluglasno ponavljao spisak, da se nešto ne zaboravi. Prolazili su pored nje kao da ne postoji a ona je zahvalna na tom miru upijala momente u sebi i sebe u momentu. Plava kosa spletena u pletenicu, bolno ju je zatezala na sljepoočnici a uši su joj bridjele od vjetra. Unatoč toploj odjeći drhtala je. I znala je da to nije od zime. Zrak je mirisao čudno, na barut i krv, u daljini potmula tutnjava eksplozija i detonacija.
Neko čudno vrijeme je došlo, zagospodarilo mladošću i životom. Sve je poprimilo drugi tok, čak je i rijeka podno njezine kuće drugačije tekla. Naglo prekinuta mladost, uzeti snovi, danas bez sutra. Više ništa nije bilo važno osim kako se zoveš i kojem bogu se moliš, tako su drugi diktirali. Još jučer osmijeh i radost na licu, danas glad i strah. Zabrinuto majčino lice dok broji zalihe hrane i očev smrknuti pogled dok šutke sluša vijesti sa radija. Preživjeti, bila je pomisao s kojom se odlazilo na spavanje. I prva s kojom se budilo.
- Uđi u auto,mila – reče joj majka, omatajući čvršće šal oko vrata. Ni mrak nije mogao sakriti tugu na umornom licu žene kojoj je jedina želja bila otići što dalje iz ratom opustošenog grada i spasiti kćer. Spasiti ono najvrijednije, ono za šta su ona i muž živjeli.
Motor stare Lade je tiho zabrundao kao da ih želi sačuvati od znatiželjnih ušiju.
Kliznuvši na sjedište iza majke grčevito je stiskala uz sebe otežalu plastičnu vrećicu. Uspomene, slike, bilo je prvo što je dograbila kada je otac dva dana ranije ušavši u kuću rekao: - Pakirajte se, idemo u Zagreb.
Čvrsto grleći komadiće svog života koji je tek počeo, bacila je još jedan pogled na dom. Borovi koji su ga okruživali kao da su pružali svoje grane govoreći: - Nemoj otići. Ljubav tvog oca nas je oživjela, pod nama si rasla, pod nama sanjala.
Tišina je gmizala dvorištem a kuća je u mraku šaputala: - Bježi...
Niz lice su joj tekle suze dok se osvrtala prema mjestu na kojem je još do jučer bila sigurna. I sretna... Tek dlan priljubljen uz zamagljeno staklo auta, posljednji pozdrav...
Tjedan dana kasnije, okupana žamorom ljudi i bukom tramvaja, stajala je na glavnom zagrebačkom trgu. Ničim se nije izdvajala od ostalih, tek pokoji prolaznik bacio bi pogled na djevojku što je stajala pred spomenikom, vjerovatno privučen njezinom kosom. Dugačka, boje žita i sunca iako nije bilo ni traga suncu u hladnom i vjetrovitom danu s kraja listopada.
Stajala je bez straha, prvi puta nakon toliko mjeseci u sred dana i pustila da je hladni vjetar šiba po licu. Život je tekao oko nje, novi početak je nudio zagrljaj. Ni dijete više a ni žena još, sjetila se kako se nasmijati. I smijala se svom svojom mladošću, svom žestinom i željom tako dugo čuvanom, smijala se suzama...suzama olakšanja.
Sada dok se sjećam tog dana, ne mogu a da se ne nasmijem. Jer osmijeh sam nosila svuda sa sobom, s njim sam počela iznova, s njim sam gubila, dobijala bitke i dobila rat. Osmijeh mi nikada nisu uzeli.
Iako se čini, ovo neće biti priča o meni nego o Čudu i događajima koji su mu prethodili.
- nastavlja se -
Post je objavljen 01.05.2006. u 21:16 sati.