Marketing
prvi dio...-o Danielu
«Beep…beep…beepbeep…beep…beepbeepbeep…»-u nejednakim je razmacima pištao najnoviji model Quark-ove abnormalno skupe digitalne budilice, koju je Daniel naručio preko Interneta tek preletjevši cijenu koja bi svakom normalnom čovjeku zapala za oči. Ali ne i za njegove tamne i bezizražajne oči. Svaki je dan sjedio na kompjuteru i tražio budilice na EBay-u. Svaki dan je nalazio iste budilice čiji vam « mili zvuk osigurava lijep početak dana». Ima ih sve, ali uvjerio se da niti jedna održava svoje obećanje. Nije mario za novce jer ga je imao na preteke. Čuvši taj zvuk tek je zamahnuo rukom ,sa jednim crnim noktom koji se spremao otpasti, da bi ju isključio dok još nije prešla na fazu učestalog piskutanja. Sve te budilice kojih se odrekao imaju svoje mjesto na prašnjavom potkrovlju, gdje će sutra stajati i ova današnja. Tamo je stajala i jedna posebna, koja je zvonila do njegove desete godine života. Osim po vijeku trajanja ona se razlikuje i po kvaliteti. Otac mu ju je poklonio za prvi dan škole, uz riječi : «Svaki put kada počne zvoniti, mišiću , ovaj sat, znaj da sam uz tebe.» Još se jako dobro sjeća kada je došao u razred i shvatio kako jedini nema kockastu torbu koja je tada bila have-to-have. Zna još kako mu je majka objasnila:
« Gledaj , Mišiću,ne moraš biti tužan. Oni nisu ništa bolji od njih. Nije li tvoja torba ljepša?? Ona ima karakter.»
Tada ga je to utješilo, a i sada bi. Tada je ona bila još punašna, simpatična i uvijek dobro raspoložena mama, kojoj je bilo važno da stvari imaju «karakter». Tada je još bila tek umjetnica u usponu. Njezino troje djece divilo se njezinom pogledu za život. To se promijenilo jedne subote. Djeca su nju krivila za sve. Tata mu je sličio na Beninija u onom filmu «Život je lijep». Daniel je taj film od te jedne subote kada mu je bio deseti rođendan pogledao nebrojno puta. Otac je te subote napustio njega, njegovu mamu, brata i sestru. Tog se dana sve promijenilo.
Kada je zalupio sat , ostao je u nekom polusnu ležati u krevetu. Razmišljao je o svemu, ali ga je uvijek mučila ona subota od prije 6 godina, kada je mamu našao na podu kupaonice gorko plačući. Prije no što se upitao što se dogodilo, podigao je pogled.
Taj je trenutak promijenio njegov život. Na zrcalu je tatinim rukopisom bilo maminim žarko crvenim ružem ispisano:»Ovo postaje previše za mene. Ne mogu živjeti više kao najveći siromah samo zato što misliš da imaš talente za crtanje. Ne mogu više izdržati da mi Dino cijelo vrijeme brblja i očekuje da ga slušam. Ne želim više objašnjavati Marini zdravu prehranu, umjesto da joj jednostavno kažem da je debela. Ne mogu više uzaludno Danielu objašnjavati da gleda previše televiziju. NE ŽELIM VIŠE OVAKAV USRANI ŽIVOT!!»
Daniel je samo pomislio :"Kako se čovjek samo tako može prevariti u ljudima."Bio je razočaran.
Dino , Danielov stariji brat, koji je uvijek bio otvoren i pomalo brbljav dječak , sve je manje govorio. Prije godinu dana izrekao je zadnju riječi:»Zašto?». Od tada više nije ni zucnuo. Psihijatar kaže da boluje od posttraumatskog stresa.
Marina , koja je za godinu mlađa od Daniela , nikada više od tog dana nije dotaknula čokoladni kolač. Kada je navršila 14, težila je samo 40 kg na visinu od metar i 70…anoreksična je.
Baš kada je Daniel opet proživljavao posljednje godine, u sobu je ušla Marina. Vidjela mu je u očima koje su inače tako prazne i bezizražajne, o čemu razmišlja. Pokušavala je dočarati dojam da ju to previše ne dira, te brzo rekla:»Zakasnit ćeš , budi se!», jer da je sačekala još koji trenutak, možda bi mu slučajno rekla nešto lijepo. Nešto kao što svaka sestra katkad kaže svom bratu.
Ona ga je svaki dan tako budila, te uvijek imala isti osjećaj. Ona se ujutro rano diže da bi isplanirala što će i kada (ne)jesti.
Daniel, vidi suzu u dubini njezinih očiju , ali kao uvijek ništa ne kaže. To je sve već preraslo u rutinu.
«De, ajde, šta odmah paničariš?!», odgovara on nervozno, iako ustvari želi reći: «Sve će biti u redu.»
Nekada čak pomisli da bi to mogao reći, ali kada otvori usta, iz njih izlazi samo tihi, jedva primjetni jecaj.
Ona uvrijeđeno izlazi iz sobe, dok Daniel promatra njezino krhko tijelo, koje je rezultat one subote.
To katkad zna biti jedini njihov razgovor tijekom cijelog dana.
Daniel se onako beživotno ustaje, kao da novi dan samo znači novu patnju, novu bol. U boksericama s natpisom «I love girls», i svojom «Esprit» majicom , koju bi ostali ljudi oblačili kada navečer idu van, jer se žele pokazati posebnima i bogatima, izlazi iz svoje sobe.
Hoda hodnikom, koji je ukrašen različitim očuhovim modernim detaljima. Razmišlja svako jutro o tome kako mrzi svaki od tih precijenjenih predmeta. Razmišlja o tome kako mrzi ovu kuću, očuha….cijeli svijet. Ništa ga ne može razveseliti.
Kada je brata ugledao, u kutu kupatila uopće nije bio iznenađen. Nije nikada govorio, ali je Daniel znao što se događa. Znao ga je na najneobičnijim mjestima naći usred noći. Dino je već godinama ovisan o antidepresivima i Valliumu. Tek je nedavno Daniel na njegovim rukama primijetio ožiljke. Nedvojbeno od žileta. Dino se nije bojao da bi Dany , kako je prije zvao svog brata, nešto nekomu rekao. Obojica su bili u govnima.
Samo su se letimice pogledali, ne registrirajući jeden drugoga. Daniel je oprao zube i istuširao se. Da je bilo po njegovom, on to ne bi ni radio, ali jedino za što se njegova majka brinula , bilo je vanjština njezinih troje djece «optuženika».
Svi su bili totalno psihički labilni, nijednom od njih nije dan prošao, a da nisu pomislili na samoubojstvo, ali su izgledali profinjeno i njegovano kao hollywoodske zvijezde.
Dok silazi niz stepenice, psuje sve po spisku onomu tko je izmislio školu. Jedino što ga je održavalo na životu bila je njegova električna gitara. Mogao ju je svirati cijeli dan bez prestanka. Gitara je bila jedini predmet koji ni otprilike nije budila nikakva sjećanja na oca. Umjesto da ide na mjesto , koje mu još više zagorčava život, mogao bi raditi nešto ,što mu pričinja osjećaj sličan zadovoljstvu. Kada svira gitaru sreća mu se čini nadomak ruke, ali to se još uvijek ne može nazvati srećom.
Kada ulazi u kuhinju shvaća koliko mu je ustvari žao majke, ali joj zamjera to što je svoju rođenu djecu ostavila na cjedilu. Trenutak gleda u mamu koja bi žmireći znala naći laksative sakrivene po kući. Kada bi se mogla naći koja slika iz prijašnjih dana, kada je tata još bio s njima, mogao bi ju poslati firmi laksativa da u reklamu ubace njezinu prije-poslije sliku, za primjer kako se lako može smršaviti. Nije tako ekstremno kao kod Marine, ali događaji su ipak ostavili tragove. Sve su slike od prije spaljene u noći s one subote na sljedeću nedjelju.
Mama tek nakratko skida pogled sa «Pradinog» kataloga , i odmjerava svog sina.
«Zašto nisi obučen? Zar nisi vidio onu kombinaciju koju sam ti pripremila na tvojoj stolici?»
Post je objavljen 01.05.2006. u 16:22 sati.