vozim se ja tako jednog kišnog dana u tramvaju.posvuda mokri kišobrani pasivno držani što dalje od svog vlasnika.princip - bolje da susjedu crkne krava nego se meni rodi tele - primjenjena u ovoj situaciji - bolje da se netko drugi smoči nego ja. naravno, poput pravog klavira iz bečke škole i kita u nastajanju uđem u tramvaj i bez gledanja dal ima slobodnog mjesta (jer znam da bi u slučaju pokušaja osvajanja tog vrijednog mjesta za guzu mogao primiti košćati udarac u predio boka od strane dame u godinama) ulovim se ja za, u gužvi životno vrijedan i precijenjen komad šipke iznad moje glave. ispod mene, sjedi neki "nemam smisla za boje i ponosno pokazujem čarape" tip koji kao jako zamišljeno gleda kroz prozor i hrabro trpi sve one uporno prostrijelne poglede najborjnije nam mase građana koji poput strvinara vrebaju i očekuju njegovo ustupanje mjesta. i sve bi to bilo još i relativno ok (osim što uočavam jednog pedofilno nastrojenog tipa koji se pokušava progurat između dvije cure) da iz walkmana (da ljudi.walkmana!) tog mladića ne izviru posebno nadahnuti stihovi :
" hej mala, jel vidiš ti da imam novi kar
ak odeš samnom dobit ćeš i dar
mene zanima tvoje lijepo lice
ajd budi moja cuuuuuuriiiiiceeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee"
I nikad mi neće biti jasno.
Gubitak identiteta pogodio je svaku poru našeg otužnog društva. Parazitski se nastrojio i poprima sve veće razmjere. I sponzorski prima sve darove jer se dobro prodaje.
Najtužnije je što je taj tip komercijalizacije najviše pogodio baš središte naše pronacionalnosti. To je vjerojatno cijena atraktivnosti i cijena koju mora platiti mjesto koje je uočeno kao mogućnost uspjeha. Pritok raznoraznih sirovih ličnosti i kvaziljudi polako počinje kvariti ugled grada kome čak i ja, koji sam s mora i bez mora mi ništa nema smisla, moram priznati da ima svojih prekrasnih dijelova.dijelova s dušom.dijelova koji dišu.ali nažalost, to je to, o(p)staju samo oni. sve ostalo postaje primitivizam i kvazi atrakcija. prenatrpanost dovodi do povodljivost, a samim time i do naglorastućeg broja onih koji nikad neće upoznati minimalizam. i prepoznati glavno pravilo: MANJE JE VIŠE!
I trpit ćemo te antivrijednosti sve dok se nastavi pojavljivati takva ekipa (ljudi koji se pokušavaju predstaviti nećime što nikako nisu) koja kolektivno izlazi iz nekakvih tamnih, mračnih, trulih dijelova naše sfere i liječi svoje komplekse kroz nekulturu, bahaćenje, vulgarnost, hvalisavost i seljačenje.primitivizam.
U veličini i masovnosti nitko nemože doći do izražaja, oduprijeti se i ne podlegnuti utjecaju mase. Pa razmislite.
primjer. privatna su okupljanja uvijek puno zabavnija i ispadnu puno vrijednija i spontanija od običnih izlazaka. Kod privatnih se okupljanja ekipa upoznaje kroz konstruktivne razgovore i emocionalnu inteligenciju. Taj mali svijet postaje koherentniji i ispoljava veću iskrenost i povezanost od narodnih okupljanja čiji je prosječni IQ vjerojatno jednak temperaturi prostora u kome se nalaze.al jebiga, i ja sam dio toga, jer druga opcija ne postoji.jer trendovi diktiraju ponudu.i osim organizacije stalnih private partya, čiji vječiti posjetitelji jako vole biti pripadnici MUP-a, ne preostaje ništa drugo.:)
Imao sam čast iskusiti život malog mjesta.Tek sad sam shvatio.Čast.Jer on je nerijetko viševelegradski nego život velegrada. Ukoliko to želimo malo približiti današnjem vremenu upotrijebit ćemo novac koji pokreće sve. A i novac je vrijedniji što ga manje ima. Malo mjesto omogućuje razvoj osobnosti i individualnosti. Malo mjesto omogućuje upoznavanje svakog pojedinca. I na kraju, malo mjesto omogućuje procjenu i vrednovanje čovjeka po njegovim pravim kvalitetama. A ne nekim nadriljudskim sponzorski privlačnim.
Razdvojenost ljudi u velikim gradovima onemogućuje onu razinu komunikacije koju pružaju mala, slatka;) mjesta.Ona su kao filter koji propušta samo kvalitetu.Minimalizam.
S obzirom na ponudu ljudi, proceduru prijatelj od prijatelja i broj mogućih mjesta, upoznavanja su iznimno laka u ogromnim sredinama, a to je pomalo i paradoxalno s obzirom na šansu koja poslije ostaje da vam ti ljudi budu i nešto više od poznanika. Jer organiziranje društva već je teži posao.(izuzmimo ona kvartovska)
I tu se polako gubi osobnost.
Osobnost koju malo mjesto omogućuje i potiče.
I zato svi obožavaju ljeto.Jer ljeto omogućuje okupljanje ekipe i vraćanje vrijednosti ljudskim osobinama.
Gubitak osobnosti onemogućuje pridržavanje pravog puta i tu onda uskače primitivizam i pretjeranost.Za razliku od minimalizma.
Pretjeruje se u svemu i svačemu.Pretjerivanje u mišljenju dovodi do neukusa.Pretjerivanje u dokazivanju rezultat pokazuje u koridorskim automobilima, otkopčanim košuljama, dlakavim prsima i zlatnim lancima.
I "fuj te bilo" Zagrebe što trpiš takve perverzije!Polako gubiš svoje ja!Ali, kao da nikog nije briga!
Čak su i ubojstva postala in.
Situacija.Nogometna.(prepričana od strane nekog navijača s jednog portala)
Pozvan od strane nekolicine cura sinoć sam napustio svoje skrovište i izašao van.
Neposredno prije ulaska u L*** C***, čujem pjesmu PLAVI, PLAVI, DINAMO JE PRAVI
I Zorana Mamića kako izlazi van..
Rekoh dobro.....možda si je čovjek dao oduška...
Ulazim unutra i vidim Ettoa i Carlosa kako šetaju s nekim kurvama prema negdje
Nakon toga vidim još nekolicinu igrača Dinama i povežem neke svoje informacije i shvatim da se nalazim na proslavi Dinamovog boda u Rijeci.
Naravno, Mamić je otvorio šank za sve prisutne i svi su mukte pili( imam se obraza pogledat u ogledalo, nisam popio ni jedno na njegov račun).
ali sada.
play of the day:
Svako malo su se na mikrofon naručivale želje.....i to je otprilike bilo ovako:
Od Modrića za Maru: Oči sevajuuuuuuuu k'o varnice
Od Mare ća Ćaleta: crno na beeeeelooooooooo
Od Modrića za Tomića: udara u glavu k'o šampanjaaaaac
i uglavnom cajka za cajkom.....
Sada...to me i nije toliko iznenadilo, koliko me zaprepastila slijedeća stvar:
od nekoga za CHAGU: Majko stara
od nekoga za DA SILVU: Vino, ganga, Neretva....
Otprilike....umro sam od smijeha kada sam vidio da su jedine dvije pjesme na ijekavici i hrvatske pjesme - bile posvećene crncima...
Dok su ovi naši HRVATI, redom, bez iznimke slušali srpske narodnjake...
Dodajmo još k tome i Mamićevo šamaranje prije par tjedana, Ćorlukino pjevanje nepodobnih pjesama i dobijamo prave ČUVARE ZAGREBAČKE ČASTI.
Cijela se ljepota i iskonska kvaliteta topi u gro-količini loših narodnjačkih stihova i općem neukusu, a polako je preuzima kvazi-ljepota loše sređenih, besmisleno-nakićenih i solarno prepečenih curica koje su zbog mogućnosti stavljanja veće tone šminke oslobođene mozga i čija je cijena javno poznata cijelom tržištu.Naravno, moguća je i probna vožnja.
Snježana, pošto Nikolina?