«Evo, sad tu prva lijevo...»
«Da? Nisam siguran... Zadnji put...»
«Zadnji put nije bilo proljeće pa je ova trešnja bila bez cvata.»
«OK. Aha, i ovdje odmah desno.»
«Da. Treća kuća s desna. Evo ih u dvorištu.»
Da, čekali su nas u dvorištu. Dvije aveti u crnom. Ustali su kad smo autom ušli u dvorište.
Sin je upitao: «A to su ujo i ujna njima je umro Marko na motoru?»
«Da, sine, molim te nemoj sad o tome pričati.»
«A jel se mogu ja igrati s njegovim igračkama?»
«Ne, sine, on je bio već veliki i nema igračaka.»
«A jel se mogu igrati s njegovim motorom?»
«Molim te, šuti sad, ne pričaj o tome!». Morao sam dodati onaj prijeteći pogled kako bi prekinuo ovaj neugodni tok misli.
Domaćica je zaplakala čim smo izašli iz auta.
Svaki idući put kad moram nekom prošaptati «Sućut...» sve me više grlo steže i sve se više osjećam kriv. Glupost. Zašto bih se ja osjećao kriv. Pa nije nitko kriv. Baš nitko. Glupa nesreća.
«...išao je brzo... i auto ... nije ga vidio ... zvali su nas iz bolnice ... o, Bože, moj Bože, moj Bože ... maleni, dođi, imam ja ovdje Markovih igračaka pa se možeš igrati...»
«Jel vidiš, tata, rekao sam ti!»
Gledam u mrlju od kave na tepihu. Mora biti da je od gostiju prije nas jer je sve ostalo u kući besprijekorno, patološki čisto. Moj mali harambaša udiše novi život davno zaboravljenim kamionima i bagerima koji su lijepo poredani čekali uz regal ispod ugašenog televizora. Kao da su čekali 15 godina otkad ih njihov pokojni vlasnik nije više trebao.
'Sine, stoput sam ti rekao da ne smiješ razbijati igračke, a taj avion si bacio zadnji put, sad ću te nalemati!'
'Nemoj, tata, nisam htio, oprosti, oprosti, moram jako čuvati to sam dobio od kuma Branka.'
'Nisi ga dobio od kuma Branka, nego je njega kum Branko imao još kad je bio mali kao ti. A dobio si ga od njegove mame kad je umro.'
'Tata, a zašto je umro kum Branko?'
Zašto je umro? Zašto čovjeku u 31. godini otkaže srce, a nikad do tad nije bio ni prehlađen? Zašto se to desi čovjeku koji bi mi bio brat da je mene netko pitao? Zašto njegova mama i godinama kasnije plače svaki put kad me sretne na ulici? Dok ja gledam u vrhove svojih cipela. Pa joj se, gnjida prokleta kukavička, više ni ne javljam jer ne mogu podnijeti kako peče ta prokleta rupa u prsima dok ona plače, a ja sjedim u njegovoj omiljenoj fotelji.
'Umro je, sine, zato da mene i mamu nešto jako važno nauči.'
Sin me zbunjeno gleda – 'A što?'
'Da uvijek može biti i gore.'
Da, može. Za sobom nije ostavio udovicu s malom djecom. Hvala Bogu. Hvala Bogu?
Što preostaje majci koja je svog jedinog sina sahranila u tuđi grob jer svog nemaju? Do prije deset dana su vagali opcije – dići kat na kući ili kupiti stan za sina i buduću snahu. Mora biti dovoljno soba za buduću unučad djeca će valjda biti pametnija od nas pa imati više od jednog. Sine, vi dignite stambenog koliko možete, a mi ćemo doplatiti ostalo. Za komfornu obiteljsku grobnicu. Aleja 27, crveni granit, norveški, samo najbolje za našeg Marka. 'Tihi dom obitelji Crnić' i sva tri imena i godine rođenja već uklesani.
Kakav bizaran običaj – uvijek se naježim kad vidim imena živih ljudi na nadgrobnim spomenicima. Sa susjednog spomenika gledaju me mladi supružnici sa svoje vjenčane fotografije – datum smrti odaje da je samo gospođa pokojna, a udovac je odmah riješio i svoje ime i fotografiju, o istom trošku. Pogled na godine rođenja i smrti odaje da je odabrana fotografija vrlo stara. Hvala Bogu. Hvala Bogu?
«Alu felge je nabavio polovne i sam ih je polirao sa četiri paste. Mislio ih je montirati taj dan...» otac mi crvenih uplakanih očiju pokazuje mladenački ušminkan Golf s dva broja prevelikim alu felgama «...ja sam ih stavio jučer, evo napravile su sad ovaj metar iz garaže. A muziku smo skupa radili, slušaj kako dobro zvuče Credencei!» pušta mi Sweet Home Alabama «Najviše je volio ovu pjesmu.» opet se rasplakao.
Jebemti, kud sad da gledam i da stavim ruke? Da ga potapšem po ramenu? Da mu kažem nešto kao što ćemo sad, jebiga, njemu je bolje tamo gdje je sad. A gdje je sad?
Kako utješiti oca kojem je od jedinog djeteta ostao mobitel, auto i pojačalo Pioneer 2x30 watta (najbolje u svojoj klasi po ocjeni uglednog njemačkog časopisa) i majku kojoj su ostali recepti sinovih omiljenih jela i njegove igračke koje je brižno čuvala na tavanu zadnjih 20 godina?
«E, ajde mi pogledaj ovaj njegov mobitel, da nije pokvaren. Vidi, gasi se čim ga skinem s punjača...» Sav sretan i pun zahvalnosti što su mi dali zadatak koji me oslobađa gledanja u mrlju od kave uzimam mobitel.
Koju minutu prčkanja kasnije mobitel se upalio uz veseli cvrkut i pozdravnu poruku iz groba «Martina, volim te!».
I ja sam još bio obični umišljeni jebivjetar kad je umro Darko. Mislio sam da su politika, glazba i etika najvažnije stvari u životu kad me je nazvao frend i rekao mi da je Darko umro trivijalnom, banalnom, besmislenom i bezrazložnom smrću. Četiri puta su ga oživljavali na putu do bolnice. Njegovi su roditelji, slijepi od boli, preko novina tražili krivce među doktorima. Njegov je brat na pogrebu, gušeći se, rekao 'Darko, bog i vidimo se.'. A njegova je Sanja tugovala za njim još godinama. Danas je ipak sretna majka i supruga. Hvala Bogu. Hvala Bogu?
Eh, Martina, i tebi moja sućut, makar se ne poznajemo...
Nema dugo da je bila negdje, među onim blesavim vijestima (kao na teletextu str. 578) jedna crtica o ženi iz Paragvaja koja s dušama pokojnika komunicira putem SMS-a. Sjećam se da sam tada proveo desetak minuta uz ručak, slučajno sâm, razmišljajući je li to puno gluplje i smješnije od starih Egipćana koji su svojim mrtvima ostavljali u rukama svitke s ispisanim porukama i bajalicama da ih pročitaju kad se probude.
I prije nego sam došao svijesti, mobitel me ostavi posve iznenađenog novim cvrkutom «Nova poruka. Pročitati sada?». Otkud sad... Pa ima već tri tjedna... Mala žuta koverta veselo se uvija i otvara. Možda je bolje da ja pročitam... Što ako je kakva neslana šala... Roditeljima bi puklo srce... Da, pročitati sada.