Barem tako kaže narodna mudrost. Makar, ponekad se zapitam kako je taj narod opstao tolika stoljeća ako je ovisio o tako mršavoj mudrosti. Jer, iako su, istina, mnoge stvari zaista najteže prvi puta, postoje neke koje su svaki idući puta sve teže.
I jednom postane toliko teško da peče u prsima, ne da disati, toliko teško da postane definitivno jasno da to nije to, ili barem da to nije to za mene. I onda odlučim nešto promijeniti, nešto napravi klik u glavi, udahnem duboko, odaberem osmijeh - jedan od onih davno bačenih u dno ormara, ali nikad zaboravljenih jer nekad je to bio omiljeni osmijeh, kojeg sam nosio svaki dan, čak i po kiši - i učinim nešto po prvi put.
I to bude toliko lako i... i - pa da - mirisno. Miriše na more nakon nevere, na sunčan proljetni dan. Na sreću. I onda se čudim sam sebi kako sam uopće mogao trpjeti onoliku bol i strahovati od ovog prvog puta.
Jer jedino čega se zaista treba bojati to je - sebe. Samo ja u svojim rukama držim okvire svoje slobode i odabirem gdje ću ih postaviti.
Post je objavljen 01.05.2006. u 00:41 sati.