Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/kokica36

Marketing

Bljesak

Bliži se obljetnica Bljeska pa evo da ispričam kako je to bilo iz resursa aktivnog učesnika te akcije.

Nakon što sam iz garde izašao 1993. g. i vratio se starom poslu više nisam ni pomišljao na rat i nove pustolovine. Radio sam, spremao svadbu i okrtanje novom životu sa svojom vlastitom familijom. Trajalo je to do prvog mjeseca 1995. Radio sam u Mariboru i doma sam dolazio samo vikendom i to vrijeme sam provodio kod cure a ne doma. Kad sam došao curi jedan vikend saznao sam da su me prije dva dana tražili doma s pozivom za vojsku ali pošto me nije bilo doma poziv su vratili. Mislio sam da je to gotovo no opet me drugi dan zove mama da su opet donjeli poziv, sreča pa sam bio kod cure. Što su tolko navalili na mene, srečom pa sutra opet idem u Maribor tam me sigurno nebu našli, ima i drugih nek i oni malo probaju meni je dvije godine bilo sasvim dovoljno. Ujutro sa kolegama krečemo za Maribor dolazimo do granice i prvi put kako sam prelazio granicu da nas je policajac tražio osobne. Vidim traži nešto po kompu i izlazi van i traži da se parkiramo sastrane. Ništa nam nije jasno, dolazi drugi policajac do nas i onda šok, ostali mogu preko a ja moram nazad jer nemam regulirano vojno pitanje, da ne povjeruješ. Okrečemo se nazad i voze me za Zagrreb. Dolazim doma i šta sad, ništa idem do općine da vidim kaj hoče od mene. Dolazim na vojni odsjek, svi me bljedo gledaju pošto sam ja valjda jedini koji se sam javlja da podigne poziv. Ubrzo nestaje zbunjenost pošto eto nisu mi slali poziv s općine nego je poziv stigao direktno iz MORH-a . Kasnije sam saznao da nas par dečki koji smo bili od prvih dana a kasnije izašli iz garde vode na posebnom spisku kako bi nas mogli diči kad se ukaže potreba, sranje, netreba se u takvim stvarima iskazivati.

Podižem poziv, a šta ču drugo, ionako su več svi iznervirani, starci jer ovi stalno poziv nose , cura... Podižem poziv i pravac Dugo selo, razmošljam ba si odmah obučem uniformu ali neču, glumiću guštera. Dolazim u Dugo selo, na porti vojna policija u moje vrijeme toga nije bilo, neče me pustiti da sam idem do jedinice jer kao sigurno neznam kud treba ići. Dolazi neki po mene iz OKB-a, ne poznam ga a ni on mene, i bolje. Hodamo prema jedinici a on meni priča bajke misleći da sam ja neki gušter, dolazimo do jedinice a tamo urnebesni doček, niko nije vjerovao da čui se ja pojaviti znajući s kolko muke sam uopće otišao prije dvije godine. Ovom kaj me vodi sad baš ništa nije jasno. Svi me pozdravljaju ja sve znam, kako da mu objasnim da sam ja jedan od prvih koji je ikad bio u toj jedinici, ipak me nije bilo nešto manje od dvije godine. Kolko god me mrzilo da se opet vratim u vojsku kad sam vidio sve one poznate od kojih su neki bili od početka samnom nekako mi je sad bilo drago što sam sad opet među svojim dećkima. Naravno ubrzo dolazi i do razočarenja kad sam vidio koji je zapovjedni kadar ali to se moglo i očekivati da bu najbolje prošli oni koji su se držali pozadine. Da ne duljim s ovim previše sljedećih mjeseci protuiču na obuci koju vode ljudi koji o tome nemaju blage veze. O maljutkama priča čovjek koji ju nikad nije ispalio, vidio kako leti a mene uvjerava da je glavni motor ustvari kumulativno punjenje rakete jer kao ja neznam a on je ipak neki zapovjednik....

Najviše što me je smetalo je to što smo stalno bili od nekom uzbunom pa nismo smjeli ići ni do grada a kamoli kući. Tako sam bio primoran stalno bježati ko kakav gušter da bi otišao do buduče. Nisam puno se bavio svim tim sranjima oko vojske jer sam bio okupiran svojom svadbom koja je zakazana za 22.4.95. Ubrzo je došao i taj dan a što je najgore dali su mi samo 10 dana slobodno, koda nemogu bez mene, glupost. Svadba je bila mala samo moji i njeni roditelji, kumovi šta češ više. No u ponedeljak novi šok zove me mama da su zvali iz vojarne da se hitno javim nazad, srečom nisam dao broj od žene pa nisu znali da živim kod nje. Nisam se obazirao na to pa valjda mogu 3 dana bez mene. U srijedu ipak dolaze do mog broja i zovu me i kod žene i eto ništa od mojih 10 dana. Vračam se u vojarnu i prvo što mi upada u oći je lokot na telefonskoj govornici, to je siguran znak da se ipak nešto dešava. U vojarni ništa posebno, nema neke velike strke osim zaključanog telefona. Nakon dan dva ipak naznake nečega , moramo presložiti sve kutije s municijom, vozila se uređuju i popunjavaju gorivom. Vježbaju se uzbune, koja je budala smislila da mi iz paviljona pod punom opremom moramo trčati u hangare i uz to nositi streljivo za vozila, pa do hangara ima preko 2 km. Pa to nemre niko i kaj je najgore onda te kutije nosi nazad ko budale.

Bio je 28.4. taman smo otišli na ručak i sjeli za stol kad evo opet uzbuna, ma ko ih jebe nebum više trčao pa kud puklo da puklo. I drugi se nonšalantno šeču svima je več dopizdilo to trčanje vamo tamo. Uzimamo stvari i idemo prema hangarima i municiju su natovarili na kamion i voze za nama, naizad nešto pametno. Došli smo do vozila, i šta sad idemo dalje na ručak ili šta, vraga moramo municiju staviti u vozila. To je nešto novo, stavjamo municiju u vozila , ja svoju samo stavljam u vozilo, neču još puniti top i PKT jer bi se neko mogao ubiti kolko su zmotani novi zapovjednici. Sjedimo u vozilim i prisluškujemo telefone preko RUP-a. Da ako niste znali dragi stanovnici Dugog sela i okolice uredno smo slušali vaše telefonske razgovore, a šta bi drugoradili na dosadnoj obuci. Tenkovi se pale i izlaze iz hangara, opa izgleda nije zajebancija jer i mi palimo vozila i formiramo kolkonu za izlazak iz vojarne. Sve bi bilo oke samo što ja nisam ponio transportnu vreču, vreču za spavanje jer mi se nije dalo vući ta sranja, mislio sam da je to još jedna u nizu vježbi. Sjedimo tako več 2 sata na vozilima niko ništa ne govori, polako jedan po jedan idemo do paviljona jer skoro niko nije ponio sve što je trebalo. Nakon tri sata sjedenja opet ništa vračamo se u paviljone jedino vozila ostaju vani, ne vračamo ih u hangare niti vadimo municiju iz njih.........


Post je objavljen 30.04.2006. u 20:49 sati.