Jeste li ikada primijetili koliko «rupa» imate o stvarima koje su vam zapravo pred nosom, a skužite to tek nakon što prođe dobri dio vremena. I onda se zapitam: «Pa gdje sam ja bila svo ovo vrijeme?!»
Nekad sam svjesna o kolikim stvarima zapravo ne bih znala reci apsolutno nista, ali cak i tada kao da odbacujem onu mogucnost gdje bi i kako to mogla saznati. Mozak kao da mi govori da ima vremena za te «sitnice», zašto da se opterećivam glupostima kada još toliko stvari moram obaviti, pa čemu gubiti vrijeme tražeći odgovore...i onda tako dan za danom dok se zapravo ne probudim iz nekog transa i shvatim kako ja zapravo cijelo ovo vrijeme uočavam neku stvar sa krivog kuta gledišta.
Sa stvarima poput takvih, koje su već općepoznate dugo vremena, ja uvijek doživim kao neku novu stvar. Jer sam je tek sada zapravo otkrila. Za sebe. U svojoj glavi.
Uostalom, mislim i na neke tako svakidašnje stvari kojima mnogi ljudi ni ne pridodaju neku veliku važnost. A te stvari koje su nam iz dana u dan takoreći pred nosom često moramo otkrivati duže nego što bi bilo potrebno.
I onda shvatim koliko sam slijepa za ovo oko sebe.
Treba gledati...i ne odbacivati ili zametnuti to u neki kut svoje glave, nego to zaista otkriti. Vrijeme teče, a da nismo ni svjesni koliko bi nam stvari koje još nismo dobro ni uočili mogle pomoći.
Kao kapi kiše što padnu na suhu zemlju.
U jednom času je mokri trag,
Sljedećeg trena kaplju proguta bezdan...
I opet ispočetka...
Post je objavljen 29.04.2006. u 16:19 sati.