kako je glupa igra usamljenosti koju igramo.
uporni.
tko će izdržati više?
tko isfurati dalje?
tko ponosnije?
haha... kako jadno.
a ipak igra opstoji odkad je ljudskog roda.
i bit će dok nas je.
to je kao kad ustanem od kompjutera u 5 ujutro
i krenem prema wc-u, a pas
sav sretan
onako snen, sladak
misli da je vrijeme jutarnje šetnje,
pa skoči nekako na noge
& happy trči za mnom
a ja mu na pola puta kažem:
"Ne ideš van Noa, NE JOŠ."
on jadan spusti uha i pogleda me
nenadmašno tužnim pogledom
i okrene se
i vrati u dnevni boravak.
sve kuži pas, sve.
mi smo ti koji smo zbunjeni
i koji uporno zbunjujemo
akcijama bez povezanosti i smisla.
vođeni prevoltiranim emocijama
ili predugo odgađanim akcijama.
ne može životinja shvatiti to.
njoj je život jednostavan.
postoji potreba.
ispunjenje ili zajeb.
super da smo se mi toliko uzdigli iznad toga.