Pričao mi je priču. Život. Onu dovršenu, s krajem, s poentom. Pričao mi je priču koja i dalje traje. U nekom novom vremenu, s nekim novim likovima, s nepredvidivim krajem, bez ikakve budućnosti, s lijepom prošlosti i s toliko puno prehodanih godina da ih više ni ne brojim.
Rekla sam vam kako bih voljela još jednom ugledati njegovo lice, promotriti osmijeh i iza leđa prepoznati dobro poznati smijeh. Ne zavaravajte se da se dogodila ljubav ili sjeta, ne zavaravajte se da je to još jedna stepenica u životu preko koje čovjek mora prijeći. Nemojte pomisliti da je ispred mene zid. Zamagljene oči. Ja sam samo vratila vrijeme unatrag, zamrznula sliku, proživjela u nekoliko sati sve one zaboravljene, ne tako davne, godine i sačuvala u sebi portret dobrog čovjeka.
Pričala sam vam o njemu. Jednom. Nije se promijenio. Baš ni malo, ali je ipak odrasliji, zreliji, no dobre dječje duše s iskrom u oku. Divan je svijet neiskvarenog čovjeka.
Da, pribojavala sam se tog susreta. Što reći čovjeku s kojim si dijelio sve kroz neki niz godina, a onda je uslijedila duga šutnja? Zbog života. Nezrelosti. Različitih svjetova i zbog nečeg što ne mogu opisati. Zbog nečeg što se ne da opisati. Sve smo rekli. Nije bilo one glasne tišine, napetosti i nelagodnosti. Mi smo uspjeli prekoračiti tih sedam godina i nastaviti tamo gdje smo stali one jeseni.
Smijala sam se njegovim pričama, tužno ga gledala kada je prepričavao nešto što ga je povrijedilo i osjećala se posebno jer je baš meni rekao ono što ga tišti. Odlučio me gledati drukčijim očima i mene je to grijalo. Mi više nismo bili MI. Mi smo ON i JA. Svatko sa svojim životom i svojim dubokim tajnama, skrivenim teretom, ali oboje s dovoljno povjerenja da možeš nakon nespretno izgovorene rečenice nonšalantno odmahnuti rukom, nasmijati se i nastaviti dalje.
Pričao je o svemu. Otkrio sve o sebi. Pitao me o meni. I pričala sam. Zapravo, možeš li naslikati neku sliku svoga života u kratko vrijeme? Pomalo. Ne baš spretno. Ne, nije me pitao s kim sam sada i kako mi je. Nisam to ni očekivala. Nisam ni htjela o tome pričati. Jer što reći? Mogu li reći čovjeku slomljenog srca da sam sretna i da su mi se sva dobra dijela vratila dobrim? Da sam nekako zaslužila život koji živim? Mislim da ne mogu.
Vješto smo izbjegavali teme koje više zaista nemaju smisla, a i odgovor na njih bio bi nespretan, pomalo lažljiv i uljepšan jer ne možeš reći istinu koja bi bila toliko blaga da nas ne dotakne.
Ali to ne znači da smo si lagali. Pretvarali sudbinu u masu sazidanu pastoralnim elementima. Ne. Ja sam ja. On je on. Savršeni. Oboje. Odvojeni. Neponovljeni. Pregaženi vremenom kojem smo ipak povratili potpuni oblik i dali mu ime.
Još jedno poglavlje života je zatvoreno. Ostvarena želja- sjesti kao dijete i otići kao odrasli čovjek.
Život je nepopravljiv. Oduševi me. Promatram to na neki način kao nagradu koju sam zaslužila zbog nekih sitnih dobrih dijela.
Kiša. Hladnoća. Pogled. Pozdrav. Ruka u zraku. Trg. Tramvaj. Stanica. Vrata… Život iza njih... i ispred mene.
Post je objavljen 27.04.2006. u 20:55 sati.