Zacijelo se pitate zašto imam namjeru pisati o seriji koja ne samo da se snimati počela prije gotovo 14 g., a emitirati se kod nas prestala prije par godina... Moglo bi se reći da sam, djelomično inspirirana blogom Cliffa Burtona, a djelomično potaknuta činjenicom da sam prije par dana nabavila cijelu navedenu seriju na DVD-ima, odlučila s vama podijeliti par razloga zašto mi je ta serija svojedobno bila jako važna...
Dakle, imala sam 13 g. kad sam počela pratiti "Dosjee X" (ispostavilo se, "tek" od 4. epizode prve sezone). Znate kakvo je to razdoblje, pubertet, previranja, problemi doma, problemi sa starcima, upisivanje u srednju, etc, etc... Moja tadašnja najbolja frendica Emily i ja smo vrlo brzo, obje fascinirane nadnaravnim i paranormalnim (tada sam još živjela u potajnoj nadi da će, dok ja krenem na faks, u Hrvatskoj već postojati studij PARApsihologije...), razvile jednu zadivljujuću razinu obožavanja dotične serije, a također (naravno) i Muldera. S vremenom je to preraslo u priličnu opsesiju i u prvom srednje sam snimala (na video kazete, aaaaa, davnih li dana...) pojedine epizode, transkribirala neke dijelove, pisala vlastite nastavke (kasnije sam tek saznala da se to zove fan fiction), skupljala apsolutno sve što se ticalo serije, glumaca, likova (bez Interneta, kojem tada nisam imala pristup. Navodim to samo da vas zadivim svojom upornošću. Na netu je stvarno lako iskopati bilo što...) - i dan danas još čuvam torbu punu postera, izrezaka, slika, članaka..., prije spavanja zamišljala neke nove situacije kojih se autori nisu (još) sjetili, sanjala čiste X-files snove, zurila u nebo u nadi bliskog susreta prve, druge ili treće vrste...
Emily i ja smo dosta često (tj. kad god bismo mogle ostati solo ili u njenom ili u mom stanu) provodile vikende skupa; posudile bismo 5-6 filmova u videoteci, odabrale par epizoda "Dosjea X" koje bi nam u to vrijeme bile najnapetije, uz neizostavne "Sirove strasti" koje smo doslovce znale napamet, ispekle gomilu palačinki, otvorile bocu vina, opskrbile se cigaretama i u pauzama gledanja puštale stare ploče Rolling Stonesa i Beatlesa...
Ah, ta vremena...
Pokušat ću vam približiti što me toliko fasciniralo u seriji:
1. Tematika – uvijek su me fascinirale stvari koje spadaju u sferu nadrealnog i mističnog, bilo da se radi o izvanzemaljcima, duhovima, čudnovatim genetskim devijacijama, vampirima, mitološkim i mitskim bićima, okultnom,... pa se naprosto nije moglo dogoditi da me serija koja se bavi takvim stvarima ne zaintrigira. Dodajmo tome malo paranoje vezane uz raznovrsne teorije urote, vlade u sjeni itd... mmm...
2. Elektricizam – ovaj smo termin Emily i ja uvele kako bismo opisale odnos između Muldera i Scully koji je, blago rečeno, teško opisiv. Napetost, emocije, potpune različitosti (kako jednom rekosmo, „Suprotnosti se privlače, a onda se svlače...“), međusobna briga, gotovo opsesivna potreba jedno za drugim, spremnost na najveće žrtve, neka luda seksualna tenzija, prijateljstvo beyond understanding... Neću previše filozofirati, čovjek je morao pratiti tu seriju da bi kužio točno o čemu pričam. Kratki dodir ruku je u toj seriji bio intenzivniji i snažniji nego seks u mnogim drugima. Jest da je trajalo godinama i sezonama da bi se bar poljubili, ali eto, upravo to je činilo stvari zanimljivima...
3. Emocije vs. Razum – za razliku od uobičajenog stereotipnog pogleda na spolne razlike po kojima su žene emotivnije i sklonije povođenju za instinktima, a muškarci racionalniji, prizemljeniji, glavni ženski lik je bio kronični skeptik koji je sve pokušavao objasniti racionalno, a glavni muški lik je bio emotivac koji se povodio prvenstveno za svojim instinktom.
4. Science vs. Fiction – svaki, ali ama baš svaki fenomen u seriji je bio objašnjavan kako znanstvenim činjenicama tako i teorijama koje su zvučale poput najčišće fikcije. To mi je omogućilo da, kao prvo, naučim ogromno mnoštvo ozbiljnih znanstvenih podataka iz različitih grana znanosti (pa tako i psihologije), a kao drugo, da razvijem način razmišljanja koji imam i danas, a koji u traženju objašnjenja za nešto nikad ništa ne isključuje i uvijek je otvoren za nove spoznaje.
5. Mulder – pobogu, čovjek mi je bio prezgodan... na neki netipičan način – ali ja sam uvijek padala na totalno netipične i neuobičajene frajere. I još je k tome bio psiholog po struci, paranoičan i opsesivan, te iznimno kreativan u smišljanju najnevjerojatnijih teorija i nemogućih objašnjenja... može li muškarac biti savršeniji? Za mene sa petnaest godina, nikako. Bila sam duboko zaljubljena u tog čovjeka. Tužno, ali istinito.
6. Scully – nakon početne, hm, loše faze groznih frizura i katastrofalnog stila (nikad neću shvatiti one užasne kostime ranih devedesetih... brrr...), pretvorila se u ženu koja je meni postala totalni uzor. Tough izvana, emotional iznutra, inteligencija u visinama, crvena kosa, bila mi je jednostavno unique... i bila je sve što sam ja željela biti. Naravno, tu je bila i iznimna snaga kad se trebala nositi s otmicom, rakom, zatim spoznajom da neće moći imati djece, pa iznenadnom trudnoćom...
7. Humor – bilo u obliku britkog spuštanja kajli jedno drugome ili u obliku onih epizoda komičnijih od „Prijatelja“ za vrijeme kojih sam se valjala od smijeha, humor je uvijek bio prisutan... i bio je sjajan!....
Usred kina sam vrištala od bijesa kad se ipak NISU poljubili u filmu „Dosjei X“ (prokleta pčela, i dan-danas pomislim...), svaku epizodu sam gledala napeto, emocija maksimalno usklađenih sa onim što se u epizodi događalo, smijala sam se kao malo dijete nekim komičnim situacijama, a kad su završili, imala sam već 19 godina, ali sam svejedno plakala – opraštajući se tako do svojih djetinjih opsesija i mladenačkih nerealnih snova, opraštajući se od vremena u kojem sam imala svijet u koji sam bježala kad god bi mi bilo teško očuvavši ipak svoje psihičko zdravlje, imala sam izvor mašte, vrelo lijeka za rješavanje raznih frustracija, naivnih ideala i sanjarija...
Danas ne samo da više nisam dobra sa Emily, već nisam s njom progovorila ni riječ već godinama. Duga priča... možda jednom bude ispričana... Nekad mi je drago zbog toga, nekad sam indiferentna, a nekad mi je do boli žao...
Oprostivši se od „Dosjea X“ kad su završili, oprostila sam se od dijela svog života, od jedne dugačke faze kroz koju sam se mijenjala da bih od zbunjene, izgubljene i uvrnute klinke kakva sam bila postala ovo što sam danas... (naravno, to ne znači da sam danas PUNO manje uvrnuta...)
A neki dan sam vratila sjećanje na to vrijeme jednako živo kao da se dogodilo jučer... I smatram to neprocjenjivim iskustvom, jer sam tek tako uspjela pojmiti u potpunosti koliko sam se promijenila od tada. Smijem se sada tim ranim epizodama (tehnologija i stil ranih devedesetih, strašno... bit će bolje kad dođem do kasnijih sezona...), a zapravo se smijem sebi – ne izrugujem se, već se smijem djetetu kakva sam bila, smijem se SA djetetom kakva sam bila...
Zato, dragi blogeri, ne zaboravljajte stvari koje su vam nekad puno značile, makar bile tako banalne kao što je to jedna TV serija... jer ako zaboravite njih, zaboravit ćete i dio onog što ste bili tada.
Post je objavljen 27.04.2006. u 16:22 sati.