Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/skripziktekstovi

Marketing

POZNATI ČOVJEK S TEVEA

– On je stalno na teveu. Ne poznaješ ga?
– Jebiga, nemam teve.
– Poznaješ li ga ti?
– Da, pa on je, kao što kažeš, stalno na teveu. Svi ga znaju.
– Znam ga i ja – uključi se mlada dama – i jučer je bio nekoliko puta na teveu.
– Ali nije mi jedno još uvijek jasno – što radi taj čovjek, čime se bavi?
– Pa kako ne znaš, on je stalno na teveu. Već mjesecima.

Moram vam reći da se Crv sumnje zavlačio u Andriju, duboko i neotklonjivo. On odmah snuje da će sljedeći tjedan otići kod prijatelja pogledati nekoliko teve programa, ne bi li saznao tko je najpoznatija teve njuška. Utipkao je poruku, iza toga je utipkao broj. Dogovor je bio uglavljen – u petak, od 14 do 18 sati Eugen je slobodan za gledanje teve programa.
Danas je utorak.
Andrija odlučuje do večeri činiti besmislene radnje, kao junaci u poznatim romanima. Npr., otići u tako nam poznatu šetnju parkom. Šetao je neko vrijeme, ništa se vrijedno spomena nije dogodilo, pa je sjeo i zagledao se u korijenje nekog stabla. Hvatala ga je mučnina, jer je Konzum bio zatvoren radi inventure, a sendvič od jutra plivao mu je u želucu poput natrulog krzna na mlaki ulja, draškajući mu tako stijenke unutrašnjosti i izazivajući podrigotine.

– Hej mama – urlala je klinka na drugom kraju parka – hoću imati zeleni sako kao onaj striko s tevea!
– Nije valjda i ovdje o tome riječ?! - puhao je u nezadovoljstvu Andrija.
– Mama! Mama! Hoću takav sako, jel me čuješ?!
– I Dobit ćeš ga razmaženice. - umirivala je majka situaciju odobravajućim osmjehom na usnama.

– No dobro! - frknuo je konačno Andrija i ustao tako naglo da mu je sve nešto zapucketalo u koljenima.
– Halo, stari! Sori, ali moram danas doći do tebe, zajebi onaj dogovor za petak, prekasno mi je to – do tad ću popizdit, vjeruj mi! Ajde, za sat vremena sam tamo, složi neki sendvič, još uz sve me spopada mučnina. Pomozi frendu u nevolji, ne seri! Okej....onda za sat i pol. Si ja!

Andrija je izgubio dovoljan dio vremena vozeći se tramvajem s jednog kraja grada na drugi, i već je ovdje, na četvrtom katu trošne zgrade u Bačkoj ulici. Zvoni na prezime Huzjak.
Bez mnogo riječi ulazi; ovdje se radi o dugogodišnjim prijateljima gdje razgovor teče rutinski, gotovo automatski. (Znaju se skroz, ne.) Andrija se uvaljuje u pohabanu fotelju i grabi daljinski, dok Eugen hrani mačku u kuhinji.
Na prvom je programu reklama za novu vrstu reklamiranja putem poziva kojim ste uljučeni direktno u reklamu. To je nova i superjeftina ponuda, koja traje samo tjedan dana. Voditeljica nas požuruje da nazovemo još brže nego što je to bio slučaj u prošlom bloku reklamiranja, jer će ovaj put najbrži dobiti poseban dar – popust na sljedeća dva poziva u narednom bloku reklama!
Eugen prebacuje programe i u trećem pokušaju dolazi do vijesti. Na samom kraju prostorije iz koje se emitiraju vijesti, baš u procjepu između voditelja i voditeljice koji sjede pored plastične zemaljske kugle ukrašene neonima, Eugen opazi nešto čovjekoliko zeleno. Izoštri pogled i osvijesti da čovjek u zelenom sakou i hlačama visi obješen, neugledan i nabubrio.
– Jem' ti mater Eugene, šta je ovo?
– Koje?
– Lik u zelenom!
– Oh, pa on je stalno na teveu. Ne poznaješ ga?




Post je objavljen 27.04.2006. u 14:34 sati.