Dan. Kao svaki drugi. Neponovljiv, ali poznat. Nedodirljiv i nikad više doživljen. Ne na taj način. Ne više toga datuma. Ne tih godina. Ne. Nema više takvih ljudi poput njih dvoje.
Je li vam poznat osjećaj kada sjedite s nekim za koga zapravo ne možete reći da ga poznajete, a čitate vaše zbrkane misli takvom lakoćom kao da ih je pisao Cesarić ili Tadijanović (nikako Krleža)? Da. razmišljam o njima. O dvije individue koje su mi tako nekako učinile život radosnijim, lepršavijim, iskrenijim. Promatranje svijeta, stvaranje novog, unapređivanje starog, ulazak u sintagmu, sve prolazi kroz proces osobnog doživljaja i na kraju rezultira podjelom. Kažem, na kraju, ali ne gotovo uvijek. Ne ovoga puta. Eto. Stala sam i ne znam zapravo što da napišem. Da bude razumno, bez puno filozofije, emocija i kaj ti ja znam čega sve ne. I shvaćam: ma, pusti pantera filozofiju! Zayebavaj se. To ti ionako najbolje ide!
Dakle… već je dobro poznato kako su neke kave teško izvodive, dogovorive i dogodljive, ali…jeeeee! Uspjeli smo svi troje izmuljati, začahuriti i odžuriti tamo negdje gdje je civilizacija odavno rekla: Laku noć! (bez uvrede, dragi moji). Dobro da mi orijentacija još uvijek šljaka pa sam se uspjela vratiti natrag!
Pazi foru! Pokupim malu (a mala ko bombon). Upoznam joj muža (opasan lik) i odosmo mi u Nigdjezemsku. Čeka nas tip (više nju nego mene :) ). Ozbiljan, uvaljen u stolicu, cuga pivo, a iza njega pastoralna slika zbog koje bi se digli svi lovci na prava životinja u svijetu! Onda me ona šokira s poklonom (hvala, draga, hvala, nadam se da se svidjelo cijelom bircu. I da, ko salivene!) i natjera me da pokažem i njemu kaj sam dobila. Kako popustiti dragom stvorenju koje te gleda molećivim pogledom? Nikako! Izvadim. Pokažem. Njemu neugodno, barem mi se tako učinilo. I meni malo neugodno, ali poklon je mrak! Priča teče. Nas dvije meljemo, on pokušava izboriti malo svog slobodnog prostora i uspije tu i tamo. Ma, simpa, totalno.
Trajala je ta kava dva i pol sata. Mobiteli su ležali na stolu i motrili smo na njih ko Sokol sekjuriti. Svi mi imamo putra na glavi. Meni bace primjedbu kak cmrčem sok svo to vrijeme, a gospoda se već pomalo nalila. Ona umire od smijeha pa naglim rezovima prelazi na teme koje život znače. On crven u licu, kao prirodno, a ja vidim da mu mjehurići od piva izlaze kroz uši. Ludnica! Ono, fakat dobro društvo. Nakon puno smijeha, blesavih pogleda i dvosmislenih izjava, zabrijemo kako je vrijeme da se krene.
Dođem doma. Skidam se i ostanem samo u majici i grudnjaku kad ono zvono na vratima. Burki. Zove me na klopu! Ja vičem kroz protuprovalna vrata nek pričeka sekund i brzo navlačim traperice. Zaključavam stan, ulazim u njegov, sjednem i…ajajaj! Žene drage, jeste kad sjedile u samo u hlačama bez tangi, pumperica, pamučnih gaća ili takvog nečeg? Ma, katastrofa! Iritira do bola! No dobro! Najela se ja i bris natrag da skucam nekaj pametnoga na kompu. (i dalje mi ne polazi za rukom).
Sjedim, tipkam, razmišljam…zvoni telefon! Moja srećica! Pričali smo dobrih sat vremena. Smijali se, glupirali, pokušali uhvatiti poentu života za rep i vrijeme je prošlo. Odjednom sam se našla posve sama u praznom stanu, bez igdje ikoga. Samo komp, ja i moji nestašni prsti koji modeliraju moje misli u nešto opipljivo. Trudit ću se zaspati spokojna i ne razmišljajući što sam možda u životu propustila, kako sam se našla tu gdje jesam i hoću li moći kroz cijeli život nastaviti dalje ovim putem. Just follow the yellow big road. I onda lupim petama sjajnih crvenih cipelica i Toto je pored mene. (izbjegavam zamisliti sebe s onim kretenskim pletenicama i u onoj plavoj pepita haljinici. Vjerujem da bi izgledala ko debil na treću).
I eto! Neuspješnoj priči za laku noć došao je kraj! A vi moji kafeniški drugovi, dobro pogledajte ovaj post- ispunila sam obećanje. Samo da vas podsjetim- o ukusima se ne raspravlja i jezik u mašnicu, molim!
Post je objavljen 26.04.2006. u 22:51 sati.